Pošalji svoju priču

Susret

Marijana

18.04.2020.

Susret

Ustacu jednog jutra odmorna i cila,vedra i nasmejana,sa osmehom vecim od zraka sunca. Pogledacu dan u oci. Obuci cu cvetnu haljinu(stoji u ormaru za tu priliku),staviti kap omiljenog parfema,ruz na usne i krenucu. Da docekam nekog svog u najlepsem izdanju sebe. Nece me videti rascupanu,u trenerci i patikama. Ne,bicu osoba iz reklame,jer takve negde postoje,cula sam .
Spremicu mu omiljeno jelo,(kakvi stosovi,kakvi pogledi,saveti,carolija je u mirisu),sreca pa je jednostavan recept,krompir sa piletinom,casa dobrog vina i kolac. Nije da cu se pretrgnuti. Koliko puta ucini za mene vise.
Ovoga dana bicu drugacija. Imacu razumevanja,bicu sve sto nisam-strpljiva,necu prekidati u pola recenice,smejacu se pokusajima da bude duhovit,pusticu ga da mi konacno isprica nesto o toj igrici koju kao dete igra. Pristacu da gledam njegovu omiljenu seriju bez da promenim kanal . Napolju ce biti suncan dan,ja cu biti ljubazna,on ce misliti da je pogresio stan.
Bice to stan mirisan,bez knjiga po stolovima,bez brda papira,beg iz svakodnevnice.
-Ko si ti?-znam da ce biti radoznao. Cutacu. Proverice svaku sobu da vidi koga ima tamo i gde se skrivam prava ja,zbunjena,zatvorena skoljka koja mu je malopre otvorila vrata u izdanju spremnom za naslovnu stranu casopisa Moj dom.
-Kuvala si?
-Aha
-Zasto,nije mi rodjendan,nije godisnjica..Da nije ono najgore ..kupila si opet neku skupu knjigu pa me mitis. Gle ,ledene kocke..ovo je zavera,znam.
Volim da iznenadim,samo to. Ponekad,kad je vazduh svez,kad me ljubav opije,kad redovno uzmem terapiju. Kada se kockice sloze i moj osmeh zablista.
Znam,ucinice mi, pustice muziku i uzece me za ruku i cutace zajedno sa mnom uz taktove Dzibine pesme- Slavim ove dane sto si tu. Naslonicu glavu na njegovo rame i osecati srce kako treperi.
Dobrodosla,srce. Falila si mi.
Nece reci nista vise. Tako cemo sedeti ,on ce mi kao uvek pomoci da operem sudove,pustice me da gledam kako otvara bocu vina i sipa u dve velike case,samo za nas dvoje. Ispijacemo polako,kako se to uziva u trenucima koji su retki,kojih nema dovoljno.
Bio je lep dan-izustice,a ja cu klimnuti i gledati u prozor kako se prelama svetlost i vreme prolazi.
-Moram,srce da idem da spavam,reci ces u trenu kad mi bude najlepse. Lica uz tvoje ,miris tvoje koze na mojoj.
-Idi,idi srce,doci cu sutra do tebe. Danas nisam mogla
-Znam,zato sam dosao ja..Znao sam da sam ti potreban.. i ta haljina,kako ti samo stoji,da mi ruke nisu od vazduha,svaki cvetic bih poljubio.
Suza se skuplja u mom oku. Izdajica. Slabic,eto to sam. Ni da se oprostim ne umem bez uzdaha.
-A sad se okreni,i pogledaj sunce na prozoru,secas se koliko smo zajedno gledali,koliko si boja videla ? A ja..nisam nigde video vise boja nego u tvom oku..
-Lazes..laskavce
-Nisam,mila,ne umem ja to.
-Ne umes.
Istina.
-Bio je lep dan sa tobom. Bas. Sve kako volim. Nisi trebala da se mucis.
-Nema veze,podelicu tvojima.
-Ti si srce.
-Nisam ,ti si moje.
-Ti si moj uzdah,i svaka misao,i svaki osecaj koji imam,i svaki dobar covek koji ima nesto tvoje..nekad je to blagoslov a nekad..
-Nekad je,srce,samo zivot...
I miluje me vetar po obrazu,i znam otisao je tamo gde ga nisam ispratila uz osmeh nego uz ljutnju,uz zaljenje. Razumeo je,znam . Sapnuo mi je vetar.
Vazduh se smiruje i znam da sam sama. Ostacu jos malo da zavrsim casu vina,da zapalim jednu cigaretu (nisam se time pohvalila,on nikad nije razumeo cinizam prema zivotu),i jos malo posedim u svecanoj toaleti . Proci cu pored ogledala i samoj sebi cestitati.
Bila si danas hrabra pred svetom i pred zivotom. Znao je da ces uspeti.
Osmeh ce biti bled,sminka razmazana, (placljivica mala)jedino ce haljina biti lepa i laka,kao poslednji uzdah,kao savrsen osmeh. Taj,poslednji dan,isao je da mi je kupi. Bas tu haljinu,za rodjendan. (Nije stigao,smrt je stigla pre ,u trenu kada sam citala zadnje redove knjige Usamljenost prostih brojeva). Kupila sam je sama,sa zeljom da vidi. Da li je,zaista..ili se to svetlo igralo..nisam sigurna u sta da verujem.
Cujem Dzibo kaze-Ovo si ti,po necemu znam da jesi...Vise se ne smesim,dan za hrabrost je prosao,vina vise nema. San,san ce sada doci.
Srescu ga,znam. Na ulici,medju ljudima,medju recima,u muzuci tamo gde se beskraj nalazi . I ne,ogorcena nisam. Ljubav je poklon,bila za nas.
Ostalo...
Ostalo je..zivot,dabome.

Marijana Stankovic

Podelite: