Pošalji svoju priču

Strahovi

Jelena Cvetković

14.05.2020.

Vanredno stanje ukinuto je pre par dana, naglo kao što se i sama epidemija proširila svetom. Njen kraj dočekala sam na vrhovima prstiju ne bi li što pre izašla na ulicu da se družim normalno, bez maske i rukavica. Ustvari, nije mi čak ni bilo važno odmah da se družim, samo da idem ulicama i udišem prljavi Beogradski vazduh. Tako mi je nedostajao. Ipak, uprkos svim naporima da se što pre vratim u normalu onaj ružni osećaj anksioznosti i straha što ume nekad da mi sedi na ramenu nije mi dao mira.
Juče sam se prvi put videla sa drugaricom posle dugo vremena i radost oko tog događaja je nakon njenog odlaska zamenila čudna panika zbog toga što me je na kraju zagrlila. Odmah sam počela da razmišljam zašto sam se grlila kada upozoravaju da ne treba a i sama sam sebi rekla da neću neko vreme. Šta ako na ovaj način zarazim moje roditelje. Činjenica je da ne živim sa njima i da ih ne grlim kada dođem u posetu ali opet, šta ako sam najveći baksuz pa ipak nekako virus dođe do njih. Od griže savesti tu noć nisam spavala. Kao rezultat toga probudila sam se se osećajem prehlade a panika me nije savladala samo zato što sam tokom vremena naučila da mi se to dešava kada pod stresom i anksioznošću provedem noć pa se ujutru osećam kao spaljena šibica. Za dva dana idem kod druge drugarice, naravno ne autobusom jer u isti ne nameravam dugo dugo da ulazim. Unapred sam joj rekla da ne planiram da se grlim i ljubim da ne bi bilo neprijatno kad se vidimo a ja odbijem zagrljaj. Većina ljudi je već popila tu dugo očekivanu kafu u kafiću a ja iako jarko želim ne smem. Ne znam kako su te čaše oprane i nije mi prirodna situacija da pijem kafu na mestu gde postoji propisan razmak između stolova da ne bi opet nastupila apokalipsa. Činjenica da me služi konobar sa maskom i rukavicama koji se možda isto kao i ja brine šta će biti ali on za razliku od mene mora da bude u tom kafiću jer drugačije ne može da preživi ne uliva mi osećaj bezbrižnosti. Znam da je ovo naglo ukidanje vanrednog stanja doneto upravo iz ekonomskih razloga i da je bezbroj ljudi ostalo bez najosnovnijeg prihoda ali nije mi jasno kako je moguće da se svi ponašaju kao da je korona u isto vreme kad i oni koji se nalaze na vrhu naše države odlučila da ode na južnu hemisferu i nama da pauzu od par meseci. Sve me to jako buni i uznemirava a sve što sam želela je da nastavim normalno. Ali šta je normalno u situaciji kada više ništa nije normalno? Valjda svako mora da nađe svoju novu normalnost.
Trenutno malo zavidim onim ljudima koji su napolju, bezbrižno uživaju na suncu, piju kafu i grle se sa prijateljima ali mi moj unutrašnji osećaj govori da još nije vreme za to. Pitanje je kako se odjednom ponašati kao da protekla dva meseca nisu postojala. Ja još ne mogu, jer korona možda odlazi ali emocije i strahovi ne mogu tako brzo.

Podelite: