Pošalji svoju priču

Reči

Đorđe Trišović

23.04.2020.

Gusto sivilo razlivalo se nebom koje, osramoćeno nečistoćom što ga je obuzimala, samo što nije briznulo u plač.
Utonuo u misli, Antonije je stajao pored prozora i zurio u beskrajne skupove cigala i ostrva stakla. Dok je prstima poskakivao po okviru, isprva nasumično tapkanje poprimilo je obrise ritma – sedela sam za mašinom, šila sam… Usne se su pomicale, stidljivo propuštajući dubok glas, ulaz u košnicu činjenica i po kojeg trutovskog sentimenta. Umor koji je danima milio po njegovom inače omršavelom telu danas je širio opori zadah bezvoljnosti.
Polako je udahnuo i izdahnuo, na trenutak zadržavši dah. Okrenuo se. Čak su se i kazaljke snebivljivo pomerale pred njegovim očima. Još jednom je lupnuo i pošao prema fotelji.
Tama ekrana ustuknula je pred velikim, svečano obučenim skupom, prošaranim brojnim licima koja je poznavao iz drugih prilika, no ovog puta prekrivenih velom ozbiljnosti, pomešanoj sa prstohvatom dosade. Umesto zavese, početak je označio Filipov izlazak za govornicu. Pažljivo je spustio svežanj papira i klimnuo glavom okupljenima. Nije stavio naočare.
I reči su potekle. Antonije ih je mrmljao zajedno sa govornikom, a one su se po jeziku valjale i rastapale poput zrna grožđa. Po glavi mu se prelivala opijenost, talas koji udara o obale roditeljske gordosti pred prizorom sveta što pred njegovim čedom spušta glavu. Vešto je Filip smirivao ritam slova i misli, kao dirigent koji privodi kraju višečasovni koncert i oseća kako je publika, nakon kratkotrajne utonulosti, ponovo načuljila uši. Međutim, umesto spuštanja zavese i aplauza olakšanja, videlo se samo kako pažljivo slaže svežanj i udaljava se. Kao što je očekivao, slast sa hartije prelila se i na slušaoce. Kraj prvog čina, promrmljao je Antonije, iskrivivši usta i zarivši prste u rukohvat. Sa druge strane ekrana rasprsla se tišina, a umesto gnoja, potekao je bes. Odmah ga je prekrila tamna zavesa aparata koji se hladio.
Ustao je i ponovo zakoračio prema prozoru. Zlatasti zrak napravio je procep u gustom nebeskom tepihu. Šteta, čak ni u prirodi ne postoji savršenstvo, izgovorio je naglas. Nekada je razgovore sa samim sobom smatrao korisnom veštinom sa časova retorike, ili su ga makar ubedili u to. S vremenom, te trenutke samorazgovora sve više su potvrđivali njegovu odluku da, ako već mora da baca bisere pred svinje, nekoliko njih zadrži i vrti među prstima.
Nije se obazirao na telefon. Ionako mu je jedina svrha da zvoni, jednom mu je rekao Saša u retkim trenucima kad bi provirio iz stvaralačke pećine, pa što mora čovek odmah da se javi. Neka i telefon uživa u svojoj suštini, nakrivio je glavu. Ako pođemo za tim da svaka stvar ima smisao, dragi moj, bolje da se odmah izvinimo ovom stolu za sve što smo po njemu prosuli, uzvratio je Antonije, dolivajući još jednu čašu koja je trebalo da drži zatvorenim dva krila na ulazu u jame Sašine duše.
No, Filip, kojem su u duševnim vrtovima neobuzdano bujale puzavice nauma i strasti, nije odustajao. U more crvenila opeke grubo je upadala slika kako se grozničavo hvata za telefonsku žicu i vapi za nekoliko kapi Antonijeve pohvale. Mada, golo meso svog htenja uviće će u sladak sloj pohvala i zahvalnosti za govor koji mu je napisao.
Ovog puta ostaviće ga da visi. Izmrviće preostale perle, a onda ih dunuti i gledati kako se utapaju u pocepanu kudelju nad sobom. Naposletku, završetak sam platio početkom, zaključio je. Zar to nije moja suština, prijatelju? Sašin lik ponovo je odbio da izađe na javu.
Dočekao ga je radni sto sa uzdržanim zagrljajem. Sada je morao da se posveti svojoj publici, prekrivenoj nitima prašine i naslaganoj po policama. Blago je pomilovao belinu lista pred sobom, onako kako se miluje lutalica. Više se nije plašio praznine. Prsti desne ruke davljenički su se obmotali oko olovke dok je povlačila liniju, samo jednu, nikako dve, ispod naslova – Oproštajno pismo.

Podelite: