Pošalji svoju priču

Raj

Snežana Adamović

16.04.2020.

Dan: nepoznat, više ih ne brojim.
Lokacija: kuća.
Vreme: 17:58h.
Dan kao i svaki do sad, sve se ponavlja i ne sećam se kog dana sam tačno prestala da pratim vesti. Sedim u sobi, čitam knjigu pokušavajući da ne mislim o tome da mi je zbog bezbednosti svih delimično uskraćena sloboda. Stiže mi poruka, u poruci snimak Firence, koja je utihnula, bez ljudi i bez života na ulici.Toliko je tiho da zamišljam da sam tamo i da opušteno šetam dok nema nikoga, umirujuće je. Lebdim.
Sklapam oči. Mir i tišina. Razmišljam. Koliko će mi dugo prijati zamisao da sam tu sama?
5 minuta mi je trebalo da shvatim da je Firenca usamljena, da tu nema života, niti duše.
5 minuta mi je trebalo da shvatim da ulice pate, da je jezivo i da su one tužne.
Prolazim do katedrale, sećam se kako je bilo kada su se turisti tu slikali. A sada, tu sam samo ja i prazno je, golubovi se čuju, kao da i oni polako shvataju da tu nema nikoga. Prolazim oko katedrale, tu su velika zlatna vrata, nazvana su ,,Vrata raja" jer je Mikelanđelo smatrao da vode u raj. Gledam i pitam se da li je ipak ovo neki način odlaska u pakao?

Podelite: