Pošalji svoju priču

Milutin

Аna Bubanja

03.05.2020.

Milutin

Izneo je tronožac i farbu ispred kapije. Sa mukom je seo, pogrbljen i leđima okrenut moru. Milutin beše vremešan, dovoljno je bilo da čovek pogleda njegovu krštenicu, pa da se iznenadi kako još uvek ima elana da sređuje staru okućnicu na moru. Nosio je radničke pantalone, izbledelu teksas košulju i papuče. Moja baka je govorila kako je Milutin zamalo lep čovek. Imao je vetrom izborano lice, kukast nos i radoznale oči.
Između mora i mesta na kom je sedeo krivudala je cesta. U toku jeseni, retko se desi da njom prođu kola, tek poneki lokalac ili zalutali turista. No, dok je umakao četkicu u farbu, začulo se zvono na biciklu.
,,Milutine, kenova?’’, doviknu mu seoski kartaš, usporavajući, ali ne zastajući.
,,O Rade, kako je?’’, otpozdravi Milutin.
,,Hoćemo li na boćanje večeras?’’, upita ga Rade.
Milutin zaklima glavom namah sporo pa onda brzo, klecavo, poput čoveka kome brada pada na grudi kada ga san prevari. Okrenu se da nastavi posao.
,,O jesi išćumijao ti da opet farbaš te brojeve? ’ajde vidimo se u osam.’’, doviknu mu čovek od koga su, kao na slici, ostala samo leđa koja okreću pedale i zamućeno plavetnilo uz cestu.
Milutin slegnu ramenima za sebe.
Broj njegove kuće beše 79. Zbog greške u proizvodnji i vazduha punog soli, prva cifra na tablici sa brojem kuće često bi bledela. Korodirala bi, ljuštila se. Tako izdaleka, moglo bi se nekom neiskusnom poštaru učiniti da je u pitanju kuća broj 9, a ne 79! Milutin je bio čovek starog kova, nije olako menjao stvari. Svake druge nedelje bi seo i predano farbao prvi broj na tablici, pa i samu kapiju ako bi trebalo što popraviti.
Jer šta ako bi jedan baš takav, zelen i smeten poštar, naišao noseći pismo baš za njega i prošao ga, pomislio da kuća broj 79 ne postoji, da on, Milutin, ne postoji, a postoji, o još kako postoji i živ je, tu je, diše, hoda, farba i radi, još kako radi i neće dozvoliti da se tako nešto desi. Ne, to se ne sme dogoditi. Kada se iko odluči da mu piše, mada se to zasad nikad nije dogodilo, pismo će ga zateći spremnog. Spremnog i živog u kući broj 79.
Šake su mu pomalo drhtale i prsti počeše da mu se koče dok je razmišljao o tome. Oko tronošca na kom je sedeo stajale su razbacane sitne kapljice farbe, neke sada već sasvim suve. Posao nije bio u potpunosti gotov, ali Milutin polako krenu prema kući. Sutra će završiti, prokleta da je starost. Usput je razmišljao o tome gde je ostavio cipele za boćanje.
Ulazeći u kuću, pogleda oko sebe. Na stolu je bio otvoren pasijans, a na šporetu je stajala šerpica za jedno jaje. Odluči da skuva jaje. U kući se osećao blag miris naftalina. Otvarajući škura, Milutin pogleda ka plaži. Blizu ivice vode sedeo je galeb. Mirno. Bi mu drag; tako beo i sam. I Milutin namah pomisli kako galeb nije uistinu sam, pa evo on je tu, diše, hoda, farba i radi. Upita se da li galeb nešto čeka. Na šporetu je voda počela tiho da ključa.

Podelite: