Pošalji svoju priču

Kontrola udarca

ivana stanković matić

04.05.2020.

Noću, šetam. Ili bi moji dragi prijatelji radije rekli, lutam; pakujem žene, pljuge, gramofone, stripere u barove pored mostova i pruga svog kraja. Moje je mesto prepuno uličnog ološa i sporednih junaka omiljenih filmova, još iz vremena dok sam mogao da sedim zavaljen u fotelju, uz flašu Bud Weisser-a i spuštene zastore. Pokretne slike bi popravljale moju radoznalost, a zlikovce bih uvek video duplo u uglu ekrana, bačene, gurnute u stranu, na samu ivicu kadra, na prostor izmedju zbilje i uobrazilje. Ne znam je li vam se desilo da se duple slike pojave a vi ne izgubite kontrolu, vec pokušavate da pročistite sliku, da skrenete pogled, da se zadržite za predmete koji su vam najbliži, ne znam, ali ja tada tonem. Sedim, zavaljen u svoju crvenu fotelju i tonem. Tonem u javu svog podzemlja, svog mesta na rubu sveta! Pogled mi se zadrži na dnu, uglu ekrana gde zlikovac pada, dobija zadnji udarac, gubi ravnotežu, gubi život. Dupla slika mi ne smeta da ostanem budan, ali budan na svom rubu sveta. Na tom rubu, nisam sporedni, već glavni zlikovac, podvodač, diler, plaćeni voajer, senka gradskog podzemlja. Ne uzvraćam, samo zadajem naručene i naučene udarce sporednim junacima, u svojoj montaži, u onoj brzini u kojoj to najviše volim. Više nisam ispred, već u “čarobnoj kutiji”, krv kao podloga najbolje je okruženje, uz metak kao nosioca sudbine. Ako sam ikada ostajao sam, niste me videli; ako ste ikada pomislili da me ne pozovete, ja bih već bio tu; nisam nikada bio isčekivanje, bio sam pretnja; onda kada vam ponestane malo neizvesnosti u smiraju večeri i lavež čuvara noći. Imao sam ga i kad nikog drugog nisam mogao da osetim pored. Bio je moj zvuk, moja tišina, moje lutanje, moja tajna. Nije otišao. Jednostavno je nestao. Nakon mog naglog ustajanja, upada nekolicine, razbijanje svega u prostoru koji nije bio moj i ostavljanje rupa na podu i zidovima kao opomenu neposlušnima. Nije smeo to da vidi, nije, jer uvek ostaje napolju. Izvan svega. Ovoga puta je jače osetio mrak. Unutar zidova se remetila tišina. Meni se remetila ravnoteža. Krenuo sam na njega. On je moj čuvar, moja senka, ne sakupljač ništavila. Hteo sam da ga udarim toliko jako, da oseti koliko mi je potreban, ali i koliko jako želim da nije ovde. Nisam mogao. Gledao me je tako, kao da želi da zapamti ovaj trenutak. Mene. Sobu. Kontrolu udarca. I nestao…Od tada ništa više nisam kontrolisao, virus je uzeo maha...

Podelite: