Pošalji svoju priču

Konjska bajka

Svetlana Živanović

07.05.2020.

Ovde mi posla nisu čista, ovde na neku zaveru vonja: o princu pričaju na sva usta, a niko i ne pominje konja ­­(s kojim se princ iz nužde druži, jer mu kao prevozno sredstvo služi… a princeze sve, hvala bogu, stanuju bogu iza nogu, pa kad bi bez konja belog ostao, kuku njemu -- princ bi propao).
Konj, da princ kondicije nema znajući (vladari ne hodaju, putuju jašući), čim mu nešto nije po volji, istog momenta ostavku podnosi: ako mu se ne obezbede uslovi bolji, neće na leđima princa da nosi! Princ nudi darove, kumi i moli, a konj bira seno iz godine određene, i, pošto zdravu hranu voli (a i emocije su mu povređene), izvoljeva kukuruz bez pesticida. I čim mu princ zahteve ispuni, izgubi mi se nekud iz vida.
Bez obzira na klimatske uslove (sunce, pa kiša, i po snegu su išli), odmarali su samo kad konj štrajkuje, ceo su svet skupa obišli. Konj, istina, ljubavnu žudnju nije razumevao, zbog koje se veru po planinama: princ je samo o jednoj snevao, a žena na sve strane ima, tj. bilo ih je na ćošku svakom (mogao se sto puta dosad oženiti, samo da bejaše na žene lakom). Otkad su pošli, prosto ga udavi, ko da mu je svraka mozak popila – ne prestaje da priča o ljubavi, i ženi koja se njega radi rodila! Silna su carstva prepešačili, da budemo precizni – i uzduž i popreko ( princ bi da su jahali reko, al’ iz konjskog ugla mi gledamo bajku), prešli i gde na reci ne beše mosta (konj ume konjskim stilom da pliva) – da njegovoj deci nađu majku... princezu, koja, jednako dugo, o ocu te iste dece sniva.
Jedva ih spazim sred one mećave: penju se, penju, i nikad kraja. Jedva se njenog zamka dokopaše: konju se otegao jezik do kamena, a princ... saaanja, i jaše li jaše. Kad sanjar skoči i u dubok sneg zagazi, obojici srce zalupa jače: princu što će videti voljenu, a konju što ga skide s grbače.
U zamku bukti vatra u kaminu (u princu i princezi isto tako), a konj napolju gleda u zvezde, umalo se nije zaplako. Mislite, prinčeva ga sreća ganula, da mu je do njihove ljubavi stalo? A njemu creva besno zakrčala, i noge su mu promrzle malo. I, ne znajući kako drugačije glad i hladnoću da prevari, odluči da kroz prozor pogleda kako teku prinčevske stvari (a možda je i, ko bi znao, uz princa postao ljudski radoznao).
Malo se bio na kopita propeo, i prosto ga neka tuga spopala, kad vide princa da topli čaj pije i mazi princezina naga stopala. Celog života po svetu tumara, za ljubav nije znao da mari, a evo princ porodicu stvara... Zar treba on sam da ostari?!
Kičma mu se od posla iskrivila (princ ovaj ne beše baš asketa, iliti, voleo je da ždere), poče da rida; „Zar nema žene od ovoga sveta koja će moje rane da vida… i koja će gaće da mi pere?“ (Posle se seti da gaće nikad nije obukao u svome veku, ali, dok ga je princ jahao, misli su mu postale antropomorfne, tj. nalik čoveku.)
Kad vide da princ ljubi princezu, u očaj pade (kol’ko je dug), iz njega srce dreknu konjsko: „A gde je moooj životnii druug? Ups, pardon, da ne pomisle ljudi svašta (ovo je bilo samo zbog rime). Gde sii mojaa životna drugariicee?“ (Srce mu gotovo puče od boli), „Hoću i ja... svoju princezu (sve samotnije su i teže zime), koja će samo mene da voli... i zamak topli, da ne kažem štalu, u kom će mi rađati ždrebad malu“.
I dok je tako kroz noć njištao sve što mu leži na konjskoj duši, princezi jednoj, od boga mu suđenoj, nehotice je probio uši. Bejaše vrlo laka na snu princeza ova konjske vrste (a inače je patila od nesanica) pa istrča u sneg, unezverena, i puna strave, a konj, ugledavši je, zviznu u prste. Mmm... kakva lepotica... (merio je od kopita do glave i na usta mu pođoše bale)... gorska vila! (A ja bih se čisto zakleti mogla, jer virila sam iza štale, da je bila obična KOBILA.)
Kobila vrisnu, jer konj nepoznat, a ona oskudno odevena, takoreći obnažena ( i bosom nogom u sneg je stala). Al’ kad joj on, ko iz topa, ponudi da bude mu žena, brzo se pribra: „Konju jedan, baš sam se prepala!“ (Hteo je on to da učini poetski, pa da zamoli za njenu ruku, no ona samo prednje noge ima... Eh, što konji, kad se žene, imaju muku!)
I bez mnogo priče i poezije (nema kod konja okolišanja i odugovlačenja), uleteše u sobu spavaću (gde je, slutim, došlo do svlačenja). Naivna nisam pa da verujem kako sad tamo seno žvaću (a znam da ni vi niste budale), al’ taman kad htedoh da provirim, konj se ritnu, i ispred nosa mi zalupi vrata od štale.


 

Podelite: