ZAVOĐENJE REČIMA: Zavođenje rečima, Sava Bunčić

Šta ako mi ništa ne pada na pamet, belina papira ili kompjuterskog ekrana me samo gleda, a ja potpuno paralizovana? To mi se već dešavalo, kazala je. Pa, rekoh, možeš probati onaj stari trik – počni da pišeš o tome kako ne možeš ništa da napišeš! Rečenice o tome će ti krenuti, videćeš, a onda će te one možda na kraju odvesti do neke druge teme...
06.11.2019.
zavođenje rečima zavođenje rečima, sava bunčić

Nedavno me je drugarica iz gimnazije pitala – eto, u tehničkoj sam struci i radim posao koji je potpuno suprotan bilo čemu baziranom na korišćenju jezika, a kamoli pisanju beletristike ili poezije. Ali, imam taj neki poriv da stavim reči na papir... S godinama, ta želja polako jača. Možda zbog približavanja starosti, a s njom i definitivnog odlaska. Jer nije samo da želim da vidim svoja razmišljanja i osećanja nekako sa strane, objektivnije, u neku ruku – kako ih drugi vide, a to mogu samo ako ih posetim kao čitalac, znači ako ih prethodno napišem. Već, takođe, i zbog potajne želje da ostavim deci i njihovoj deci nešto trajnije od onoga što jedino mogu da im ostavim - male sume novca i stančića u kome živim. Ali, nikad ništa nisam napisala. Druže stari, ti očigledno voliš da pišeš, i to radiš...pa, posavetuj me, kako da krenem s pisanjem?
Prvo, rekao sam joj, moraš da raščistiš prirodu tog svog poriva. Ako je to unutrašnja potreba da produbiš svoja razmišljanja i osećanja o svetu i ljudima i jasnije ih formulišeš u svojoj glavi (stavljanje na papir je samo tehnikalija) – to je obećavajuća osnova, iskrena, kreni u to što želiš. Ako je to motivisano samo željom da ostaviš nekakav legat, da se bolje usečeš drugima u glavu ne bi li tako nastavila da im budeš prisutna i posle smrti – to nije obećavajuća osnova, jer je suviše cilj sam za sebe, kao nekakva porudžbina, kupovina, dobitak kojim se želi sliku svog života ukrasiti još jednom pohvalnom stvari, kao prelepi dom kome još samo nedostaje divna, hrastova komoda iz devetnaestog veka. Nije mi odgovorila, ali je očigledno čekala da nastavim, da sazna više o samom procesu pisanja koji je zanima.
Nisam znao da li ona čita, ali sam joj ipak rekao, i ponovio, notornu činjenicu – prvo, moraš da čitaš. Mnogo, dobre knjige. Stalno. Da te one ponesu i inspirišu, ali i da vidiš kako to drugi rade. Kojim sve stilovima. Kojim alatima se služe. Kakva osećanja bude. Čime. Profana je, ali tačna izreka – ne treba otkrivati rupu na svirali!
Za dalji proces, jednostavno se seti pisanja školskog sastava iz maternjeg jezika, koji si za ocenu radila na času u gimnaziji. Sećaš se? Kada je potvrdila, rekao sam joj – odlično, sada treba samo da radiš sve apsolutno suprotno!
Tada si pisala o temi bez prethodnog razmišljanja, jer si je dobila dva minuta pre početka pisanja. Sada, moraš prvo dugo da razmišljaš o mnogo stvari, nađeš neke pojave ili probleme koji su vredni ozbiljnog bavljenja i za koje si pronašla ugao gledanja koji do tada nije bio jasno razmotren ili korišćen. Za takvo razmišljanje ti je potrebno dosta vremena i mnogo truda; ne može se to raditi samo u pauzi za kafu, po pet minuta s vremena na vreme... To se radi nasamo!
Tada si pisala odmah, iz rukava, koristeći samo znanje koje si imala u glavi u tom trenutku. Sada, moraš o toj odabranoj temi da prvo istražiš činjenice i stekneš dublja znanja, što dublje i što šire – iz što više izvora. Tvoji budući likovi će biti u stotinama situacija i razmenjivati stotine tvrdnji; a svaka treba da je smislena, u ozbiljnom tekstu ne bi trebalo da ima činjeničnih netačnosti...
Tada si pisala bez ikakvog plana, imala si samo četrdesetak minuta i najvažnije je bilo da popuniš te dve stranice. Sada, bilo bi dobro da isplaniraš koje glavne delove će to što pišeš imati, o čemu će biti svaki deo, gde i kako će biti priprema zapleta, gde sam zaplet i kakvo razrešenje će se pojaviti. Da li će glavni lik biti dobar ili loš. Naravno, to je - ako si tip koji je u pisanju “planer“, kako kažu na zapadu. Ima i onaj drugi tip u pisanju, koga na zapadu zovu (u slobodnom prevodu) “trljač zadnjicom“ – takvi ništa prethodno ne planiraju niti znaju gde idu, već sednu i pišu, pa kud god ih samo pisanje odvede... Ima primera izuzetno dobrih pisaca oba tipa, ali ti moraš da otkriješ u sebi, da znaš, kakav način tebi najviše odgovara.
Na kraju – pišeš! Redovno i dovoljno dugo, svaki dan. Pisanje je kao i vežba tela, što ga više radiš sve ti bolje ide. Ne može se pisati bez discipline. Moraš da se trudiš da pišeš išlo ti ili ne išlo tog dana, bar nekoliko sati. Neki dan ćeš tokom tog vremena glatko napisati sedam-osam odličnih stranica, drugi dan samo jednu, s mukom i neuverljivu. Pišeš kako možeš i gde možeš, ali moraš da budeš sama i da ne dižeš glavu od toga.
Šta ako mi ništa ne pada na pamet, belina papira ili kompjuterskog ekrana me samo gleda, a ja potpuno paralizovana? To mi se već dešavalo, kazala je. Pa, rekoh, možeš probati onaj stari trik – počni da pišeš o tome kako ne možeš ništa da napišeš! Rečenice o tome će ti krenuti, videćeš, a onda će te one možda na kraju odvesti do neke druge teme...

Podelite: