ZAVOĐENJE REČIMA: Strah od visine, Sava Bunčić

Novozelanđanin Edmund Hilari (prvi osvajač Everesta) je rekao u svojoj autobiografskoj knjizi (parafraziram): naravno da sam osećao strah dok sam se kretao duž ivice zaleđenog grebena ne šire od mog stopala, ispod koje zjapi skoro vertikalna provalija duboka nekoliko kilometara, ali sam se borio da me taj strah ne paralizuje i koristio ga u sopstvenu korist, da se još bolje koncentrišem na ono što radim.

Oduvek sam bio iskreno fasciniran ljudima koji su u stanju da ležerno i opušteno, ili bar meni tako izgleda, stoje pored ili hodaju duž same ivice neke provalije, ili mosta bez ograde, ili ravnog krova visoke zgrade, na bilo kom mestu sa koga bi padanje značilo sigurnu smrt. Uvek sam se pitao – kako to mogu? Još bih mogao i da razumem ukoliko oni imaju strah od tih visina baš kao i ja, ali ga bolje nego ja savladavaju. Tada bi to bilo meni u redu – eto, i oni su ljudi kao i ja, ili sam ja kao i oni, boje se - ali imaju veću mentalnu sposobnost, veštinu vladanja sobom i tom vrstom straha od mene. Na primer, čovek kome se na tu temu mora apsolutno verovati, Novozelanđanin Edmund Hilari (prvi osvajač Everesta) je rekao u svojoj autobiografskoj knjizi (parafraziram): naravno da sam osećao strah dok sam se kretao duž ivice zaleđenog grebena ne šire od mog stopala, ispod koje zjapi skoro vertikalna provalija duboka nekoliko kilometara, ali sam se borio da me taj strah ne paralizuje i koristio ga u sopstvenu korist, da se još bolje koncentrišem na ono što radim.

Ali, ako ti neustrašivi balanseri na visokim ivicama čak i ne osećaju strah, onda neko tu nije normalan – ili su oni „neljudi“ ili ja nisam dovoljno „ljudi“. Nikad tu dilemu nisam potpuno razjasnio sam sebi, jer većina visinskih neustrašljivaca obično ne govori o tome, ponašajući se kao da i nema išta da se o tome kaže, jer je to najobičnija stvar. Čak i ako ih pitam da li se ipak, bar malo, boje i oni mi odgovore sa „ne“, nekako mi je teško da u to sasvim poverujem, ostajem sumnjičav. Pa, kao čovek od nauke i pristalica Darvina, verujem da je strah od visine tvorevina evolucije, koja je imala za cilj da spase ljudska bića od pogibije padajući i lomeći se. Priroda je to postigla prirodnom selekcijom – neprepadnuti padači sa visina su odumirali, a strašljivci od visina (koji, stoga, nisu padali) su preživljavali, razmnožavali se i postajali ljudska norma.

Ako ipak i danas ima visinskih izazivača koji ne osećaju strah, onda bi to značilo da su oni rodjeni drugačiji od mene. Kako, odakle bi ta razlika dolazila? Ima li neki gen – možda redak – za ignorisanje visine? Ako da – zašto ga ja nisam dobio, od kakvog biološkog materijala smo onda ja i moji preci sazdani? Inferiornog, drugorazrednog? Kakav peh, da baš meni zapadne takav genetski sklop! Ali, onda, da li je to baš neki stvarni gubitak za mene u praktičnom smislu? Od kakve koristi bi mi bilo, da biološki nemam ikakav strah od visine? U redu, to bi mi dalo priliku za blistavu karijeru popravljača krovova ili građevinskog radnika na neboderima – ali nikad takve ambicije nisam ni imao.

Pokušavao sam da malo bolje razjasnim sebi i sam taj strah, kao takav. Da, da, ima tu krivice i do moje majke, jer sam kao dete voleo da se penjem po drveću (što višem), a ona bi me užasnuto u tome sprečavala i žestoko kažnjavala čim se uhvatim za granu – uz neizbežnu pridiku kako me penjanje stavlja u položaj da budem samo korak od strašne smrti. Možda su njeni opisi strahota do kojih će penjanje sigurno dovesti uhvatili dubokog korena u meni? Ali, hajde čoveče, sigurno su majke i onih visinskih neustrašljivaca isto radile, a krajnji rezultat je potpuno suprotan! Možda je kriv statistički način razmišljanja, koji sam povukao iz ekperimentalnog istraživačkog rada? Možeš da hodaš duž ivice provalije mnogo puta bez problema, ali ranije ili kasnije ćeš se svakako saplesti (sapletemo se ponekad i dok idemo ravnim asfaltom, zar ne), to je statistički izvesno. Ili, možda je do onog poznatog, ciničnog psihološkog objašnjenja, da se na visini ne plašimo da ćemo pasti, već da ćemo skočiti?

Ah, naravno, promišljao sam i neka druga objašnjenja „na dugom štapu“, da je strah od visine, kod jako organizovanih i planiranih ljudi (za što me optužuju), u stvari strah od gubitka kontrole – a takvim „kontrolnim manijacima“ je ta mogućnost užasnija od noćne more. Ma, ipak, nisam ja baš takav i toliki manijak... Svakako da nisam propustio da opipam i onu teoriju da je zastrašenost visinom u stvari preplašenost da ćete u svakodnevnom životu izgubiti nešto do čega vam je jako, jako stalo (pad sa fizičke visine je samo simbol „društvenog“ ili „ličnog“ pada). Sve sam te mogućnosti sažvakao i na kraju ispljunuo – ni jedna mi nije bila potpuno uverljiva. Na kraju, shvatio sam – nije možda toliko ni važno da se taj strah razume, dovoljno je da se s njim nauči da živi. Stoga, radiću onako kako to rade divlje životinje u prirodi, sve bez izuzetka – kada ih nešto žestoko uplaši, one samo izaberu jednu od dve mogućnosti: ili se s tim bori, ili od toga beži. Kada je u pitanju strah od visine, meni je ova druga opcija neuporedivo razumnija!

Usput, ili možda iznad svega, dobro je imati pri ruci nešto što će u takvom depresivnom prepoznavanju sopstvene slabosti učiniti da se malo bolje osećate. Na primer, ženu koja je uvek na vašoj strani, pa će nehajno odmahnuti rukom i reći, otprilike: „Ma, pusti strepnju od visine! Nevažna stvar. Šta je to u poređenju sa tvojom totalnom neustrašivošću u svemu drugom u životu?“ Odmah ste zadovoljniji, čak i ako u sebi promrmljate – bar ona tako misli...