ZAVOĐENJE REČIMA: Ignorisanje principa opreznosti, Sava Bunčić

Nemanje dokaza DANAS da nešto predstavlja opasnost nije dokaz da od toga nečega nema opasnosti. To samo znači da o tome nečemu treba mnogo više da naučimo, da bismo videli da li postoje dokazi da to nešto zaista nije opasnost, a oni se mogu pojaviti SUTRA.
23.02.2020.
zavođenje rečima ignorisanje principa opreznosti, sava bunčić

U metodologiji ocenjivanja rizika (opasnosti), koja se danas široko primenjuje u mnogim oblastima života i rada – bankarstvu i osiguranju, javnom zdravlju, industriji, bezbednosti hrane, odbrani, kosmičkim letovima – da bi se utvrdilo li je neka data opasnost suviše visoka ili prihvatljiva, rizik se izračunava korišćenjem svih potrebnih informacija i podataka. Jedino tada je zaključak pouzdan. Ako danas nema dovoljno informacija i podataka za tu pouzdanost, primenjuje se „princip opreznosti“ – ako nismo sigurni tačno kolika je opasnost od nečega, ali bi posledice od toga možda mogle biti jako ozbiljne, postupaćemo kao da je ta opasnost visoka. Na taj način, u odlučivanju se daje prednost bezbednosti, radije nego da se istrpe ozbiljne posledice zbog nedovoljnog ili polovičnog znanja.

Uprkos poznatosti i korisnosti principa opreznosti, u naučnom radu, pisanju i običnom životu susretao sam se iznenađujuće često s raznim vrstama šteta (ili katastrofa) koje su se mogle pripisati polovičnom znanju, ili su njime bile neposredno izazvane.

Ne samo mnogo veći umovi nego što sam ja, već i formalno neobrazovani ljudi koji rade manuelne poslove,ali su jako dobri u tome što rade, prepoznaju i boje se opasnosti koji polu-znanje predstavlja.

Opasnost je veća nego od potpunog neznanja, jer ljudi koji ništa ne znaju prihvataju tu činjenicu i ne upuštaju se u nepoznato, a oni koji polu-znaju misle da znaju sve i hoće da rade sve.

Da bi se ovaj komentar pojednostavio, ovde se misli na znanje u širem, sveobuhvatnijem smislu, uključujući i neke druge njegove srodnike – veštine, umešnost, vladanje tehnikama – čije su prirode nešto drugačije ali čijim samo polovičnim ovladavanjem se izazivaju vrlo slične nevolje kao i u slučaju polovičnog znanja.

Neki ljudi na čiju sposobnost razmišljanja polažem su ukazivali da je visoka učestalost šteta uzrokovanih polovičnim znanjem, bar delom, neizbežna posledica delovanja onog drugog principa – Piterovog (the „Peter principle“, razvijen od strane sociologa Lorensa Pitera). Sećate se, Piterov princip, koji je iznikao u razvoju menadžmenta, kaže da se u poslovnoj hijerarhiji svi nalaze na pogrešnom mestu. Razlog je da čovek bude dobar na određenom poslu, to oni odozgo primete i zato ga unaprede na višu poziciju, a ako i tamo bude dobar – na još višu, i tako ponovo. Na kraju, to će neizbežno dovesti da taj čovek dođe na položaj za koji nema dovoljno ni znanja ni veština i koji prevazilazi njegove sposobnosti. Radiće na tom položaju sa polovičnim znanjem i, stoga, biće neuspešan, a to će izazivati štete. Piterova teorija kaže da se to dešava manje-više sa svima, nekompetencija je u hijerarhiji praktično univerzalna. U većini slučajeva, oni koji su stalno unapređivali onog čoveka nisu znali dovoljno ili mogli znati unapred da li će taj čovek biti dorastao poslu na višoj poziciji ili neće, ali nisu primenjivali princip opreznosti – ne postavljaj ga ako nemaš dovoljno informacija o njemu, jer je opasnost od šteta možda veća nego od njegovog nepostavljanja.

Izgleda, da su polovično znanje, ignorisanje principa opreznosti i delovanje

Piterovog principa nekompetentnosti u društvenom smislu blisko povezani.

To me je zaista potpalilo da se osvrnem oko sebe i pogledam šta se od delovanja tih globalnih društvenih mehanizama vidi u postupcima i odlukama običnih ljudi, koji možda nikad nisu ni čuli za rizike polovičnog znanja i pomenute sociološke principe, u njihovom običnom životu. Pa – vidi se mnogo, ako hoćete da gledate. U ovih nekoliko redova, pomenuću samo ono što mi je najviše bolo oči.

U nekim oblastima svakodnevice, ljudi – verovatno i nesvesno – primenjuju princip opreznosti. Kada roditelji gledaju da li bi nešto moglo naškoditi njihovoj deci ili ne bi, često nemaju dovoljno informacija, znači znanje im je polovično, o nekom specifičnom pitanju. Na primer, da li kod nekog kašlja treba dete voditi kod lekara ili ne, ili da li je ova nepoznata hrana štetna za dete ili nije, ili... Skoro uvek, oni poštuju taj princip i donesu odluku koja je na strani bezbednosti, čak i ako je to možda „prekomerna briga“. Slično je i sa avanturističkim poduhvatima – neki ljudi bi možda i uspeli da preplivaju Dunav ako se odluče i krenu. Ali znaju da nedovoljno znaju o jačini matice u sredini, kada i odakle može naići ogromna barža, kakav će biti deo suprotne obale na koji će ih voda odneti, niti sopstvenu snagu za to pošto nikad ranije nisu probali. Stoga, primene princip opreznosti, donesu odluku koja daje prednost bezbednosti kod polovičnog znanja - i ne pokušaju.

Nasuprot tome, u nekim drugim oblastima mnogi potpuno zanemaruju princip opreznosti. Na primer, treba samo videti (da, da, ne čuti, već gledati užarenost očiju i sečenje vazduha rukama) diskusiju između ljudi neistomišljenika o različitim političkim opcijama (čitaj, političarima). Nemaju dovoljno pouzdanih informacija ni podataka ko je, za šta tačno stoji i koliko mu se može verovati (znači znanje im je polovično) i političar A i njegov oponentu političar B, koji se bore za vlast. Ipak, spremno bacaju u vodu princip opreznosti – i donose odluku da bezrezervno, sa zaslepljenom strašću i gluvošću za suprotne argumente ne samo podržavaju jednog od njih dvojice, već i „unište“ sve što je povezano sa ili podržava onog drugog. Koliko sam samo ubijenih (dugogodišnjih) prijateljstava i čak ugašenih bliskih porodičnih veza video, koje je polovično znanje i ignorisanje principa opreznosti u političkim preganjanjima izazvalo! Bilo bi smešno, da nije toliko tužno...

Ne mogu dovoljno da iskažem kako često, tokom decenija, se ponavljala - i u profesionalnim okruženjima i u društvenom miljeu - sledeća notorna činjenica.

Nemanje dokaza DANAS da nešto predstavlja opasnost nije dokaz da od toga nečega nema opasnosti.

To samo znači da o tome nečemu treba mnogo više da naučimo, da bismo videli da li postoje dokazi da to nešto zaista nije opasnost, a oni se mogu pojaviti SUTRA.

A dotle, razumno je biti oprezan. Mali broj ljudi razume razloge i primenjuje to, čak i bez tuđeg saveta; njima savet nije ni bio potreban. Veći broj – ne.

Podelite: