U prodaji novo izdanje knjige Mire Furlan "TOTALNA RASPRODAJA"
Držim da svako ko je pročitao tek objavljenu knjigu Mire Furlan, ne bi sa njom, zadugo, mogao pričati o drugome do o knjizi „Totalna rasprodaja“. Utoliko pre što tu saznajete sve što je bitno znati i o Miri Furlan. Izuzev društveno značajne teme, hoće li se podvrgnuti plastičnoj hirurgiji i koliko botoksa bi ušpricala u lice i telo. Da uštedim, ipak, neku paru onima koji ne čitaju visokotiražna glasila gde se o tome pitalo, otkrivam da se Mira neće nikad botoksirati, ostaće zauvek prirodno najlepša glumica sa prostora bivše Jugoslavije.
Retkost je da prva knjiga, posebno kada je reč o prozi, izgleda kao „Totalna rasprodaja“ Mire Furlan. Kao kada bi na ostacima požarom ili zemljotresom uništene Vorholove izložbe, koja se odigravala u nekakvom šoping molu od stakla i čelika, mirno sedeli usred pepela i ruševina i čitali štivo nastalo ukrštanjem Bodrijara i Borhesa, dok vam se nagorelo platno s velikim crvenim usnama Merlin Monro lepi za cipelu. Ovo nije knjiga emigrantkinje pristigle u Ameriku iz male balkanske ratom uništene zemlje; niti azilantkinje, koja si liže rane i koja se odnekud svojom patničkom emigrantskom prozom dodvorava bitnim ljudima ovamo, odakle je otišla. Ovo nije knjiga strankinje zaslepljene svetlima Las Vegasa, kalifornijskim prekrasnim suncem i uopšte svim lepotama i sjajem Amerike u kojoj živi. Ovo je knjiga žene koja je jednom davno odbila biti objektom ovde, i koja, ma gde živela, ne može biti objekt. Subjektivna proza subjekta Furlan. Čita se u jednom dahu, ali ne kao lako štivo, jer to nije. Više kao lekoviti gorki napitak koji se zarad učinkovitosti ispija u jednom gutljaju. Žeže, ali prija i leči. Kao i ovaj razgovor, ad hominem, sa Mirom Furlan, za Vikend izdanje Danasa.
Lako štivo je najprodavanije, ali, sem toga, pristigli ste sa svojom knjigom baš u toku poslednjeg istorijskog eksperimenta. U trenutku, dok razgovaramo, turbofolk kulturi simbolu 90. meritorni intelektualci, regrutovani, ili slučajni, implantiraju novi o(rgan)granak: urbanost. Tako dobijamo mutanta: urbanu turbo folk kulturu! Dobro došli Miro i brže se vratili. Pretpostavljam da ste i za kratkog vam boravka uspeli „videti“ nešto od ovoga o čemu pričam, s obzirom da ste po dolasku na beogradski Sajam knjiga izjavili: „Beograd opet mora da se izbori za svoj identitet, negde između prostačke, za ljudski um uvredljive turbo-folk tranzicije, i još uvek prisutnog primitivnog destruktivnog nacionalizma.“
– Dobro znam i potpuno sam svjesna činjenice da je ovdje (i šire) došlo do zastrašujuće poplave svih mogućih kulturnih i kvazikulturnih produkata svih razina i vrsta, da ima toliko glasova koji bi da ih čuju, da se od buke više ne može čuti baš ništa, da svatko tko drži do sebe mora na tržište izbaciti knjigu ovakvu ili onakvu, po mogućnosti memoare koji će objasniti sve. Sa pojavom interneta i opće demokratizacije medija (u smislu da svatko ima pravo na svoju samoekspresiju i svoj lični iskaz) došlo je do opće kakofonije i agresije na sva naša čula od kojih nam je zlo jer se više ništa u toj zaglušujućoj buci ne može ni čuti ni razabrati. Zaglušeni smo zvukovima, riječima, iskazima, te bojama i oblicima. Bombardirani smo stavovima, osudama i presudama. U toj bolesti se odvijaju naši životi i jedino za čime donekle normalan čovjek teži je samoizolacija i povlačenje iz tog i takvog svijeta. I onda se u svemu tome pojavi i moja knjiga. Bez obzira na to kakva je knjiga, sam čin izbacivanja još jednog produkta od strane još jednog celebrityja u koje ja, eto, nevoljko spadam, može se činiti blago nepristojnim i neukusnim činom. O svemu tome sam mnogo razmišljala. Pristojan i skroman čovjek bi zapravo trebao zašutjeti i povući se. A ja, eto, ne samo da brbljam po medijima, nego još i smatram da moje misli zaslužuju i knjigu. To je, dakle, jedna strana.
S druge strane, postoji potreba da se u ovu sredinu u kojoj su toliko glasni neki drugi glasovi, tiho i na mala vrata ubace i neke druge misli i rečenice, neki drugi kut gledanja. Čovjek se nada da će neki ljudi u ovoj sredini naći u tim mojim observacijama nešto što će im možda biti blisko i što će im dati nadu da ipak nisu sami. Znam koliko su meni značili glas upravo Radio B92 u predratnom Beogradu i glas Ferala u predratnom Zagrebu. Kad sam počela misliti da sam ja luda jer naprosto ne razumijem opsesije svoje okoline, ti su me razboriti, hrabri glasovi tješili i bodrili, uvjeravajući me da ima još ljudi koji misle drugačije. I tu negdje vidim smisao svoje knjige.
Vaš stil pisanja odlikuje fina mešavina hiperrealistične preciznosti u odslikavanju stvari koje vidite, i preloma tih stvari kroz lični objektiv, a onda, tek na momente, eksplozivnom i strastvenom konkluzivnošću, tačnije bujicom oštrih kritičkih stavova, koja se ne libi ni zgražavanja, ni čuđenja ni osude raznih pojava, nezavisno od geografskog odredišta. Moram pitati, šta je hranilo vaš duh da ostane slobodan, toliko, da može procenjivati, ne svoju zemlju već i globalne pojave jednako značajne za čitav svet? Izgleda da pitam kako ste izbegli da duhom ne postanete emigrant?
– Zapravo mislim da mi je upravo emigrantska pozicija u Americi omogućila da mogu postati i ostati donekle distancirani promatrač. Bilo je teže ostati odmaknut od stvarnosti (a to je jedina pozicija iz koje se može promatrati svijet) dok se živjelo ovdje prije rata, u vrijeme bespoštedne ratne propagande. Bilo je teže ostati priseban, odn. „pri sebi“. Bilo je ne samo teško, nego i opasno ne pripadati. U ljudskoj je prirodi da čovjek želi pripadati grupi i to pod svaku cijenu, pa i cijenu gubitka sebe. Ali kad čovjek misli, onda shvaća da svakim „pripadanjem“ bilo kojoj grupi on mora odsjeći neki dio sebe, onaj dio koji toj grupi ne treba ili joj je čak štetan. Ukoliko se ne radi o ensamblu kazališne predstave ili ekipe filma, ja gajim prirodnu antipatiju ka grupama i grupnim određenjima. Tako da sam u Americi zapravo imala idealnu situaciju za odmak i promatranje svijeta sa distance. Tu su se susrele moja prirodna averzija prema neupitnom pripadanju i moja emigrantska situacija koja me samom sobom stavlja u poziciju „drugog“, u poziciju onoga koji je „izvan“.
Da je knjigu pisala glumica ili neko ko dolazi iz sveta pokretnih slika, upućuje možda samo to što bi počeci svake od priča mogli biti foršpani budućih filmova nastalih na osnovu vaših beležaka. Imate tu kinematografsku crtu u pisanju. Kao da kamerom beležite scenu, pa je potom razmatrate. Zato je tako mnogo umetničkog u toj prozi. Da li vi na svet gledate „filmski“?
– Hm… ne znam… zgodno je ako je tako kao što vi kažete. Za ovu formu malih eseja na zadane teme takav pristup mi je valjda odgovarao. Mislim da inače doživljavam svijet više kao poticaje za misli, riječi i rečenice koje mi se roje u glavi, nego kao niz slika. Ali ima i u tome nešto: kao da se prolazi kroz razne scene koje čovjek gleda kroz poluprozirni zastor pa mu se one čine ovakvima ili onakvima, a da zapravo ne zna o čemu je stvarno riječ. To bi mogla biti neka metafora za život. Prilično zastrašujuća. Pa se onda čovjek, misleći ili pišući, naprosto trudi da shvati što je iza te zavjese koja nikako da se razmakne i da nam da da vidimo pravu istinu.
Priča „Nagrada za patnju“ tiče se (ex-Yu) ljudi koji su otišli i ljudi koji su ostali. Oni se iscrpljuju u pitanju čija je patnja veća. Zanimljivo, vi ih delite na patriotsku i disidentsku grupu. Obe traže nagradu. Obe su vam podjednako daleko? Koja grupa od vas očekuje samo to da kažete da vam je „tamo“ nešto od: „Great!“ do „So good it hurts!“?
- S tim tekstom imam problema i želim ga u slijedećem izdanju prepraviti. On je ispao jako ljut i hladan. Možda sam u to vrijeme i ja bila ljuta ili povrijeđena, tko bi se više sjetio…. Svakako da se identificiram – uvijek – s disidentskom grupom. Ali mi se u jednom času učinilo da su zapravo i oni koji su – zgroženi – odlazili i oni koji su – uspaljeni – ostajali da se bore za velike ciljeve – da su dakle i jedni i drugi zapravo nasamareni. Jer je za cijelo to vrijeme i dalje postojala cinična suradnja elemenata sa svih zaraćenih strana: prodavalo se oružje, preprodavale se devize, iznosio se novac iz ovih zemalja, direktno otet od građana kojima su se zauzvrat prodavale velike patriotske priče. A za svo to krvavo vrijeme su se neki bogatili. I oni se sada, poslije svega, svima nama s pravom smiju u brk.
Kojoj vas je lekciji naučila sudbina Majkla Džeksona kojem ste se nekad divili? Koji je bio vaš osećaj povodom njegove smrti?
- Lekcija je da se ne može nikada znati kako je iza zavjese, da ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled i da, riječima Euripida, „nitko sretan nije“. Lekcija je također o bezdušnosti medija i o krhkosti ljudskog bića na koje se strovali tolika lova i tolika slava.
Kako je biti glumica, mislim, baš glumica poput vas (dakle ne šmirantkinja, starletica, debitantkinja) u Americi? Da li bi vi uvek ostali takvi i pisali ovako, ma čime se tamo bavili? Nije li to ona dobra strane Amerike, to što ste uspeli toliko očvrsnuti i disati tako slobodno i punim plućima? Mislite li kad, što bi bilo da ste ostali?
– Ne možemo, na žalost ili na sreću, isprobati životne puteve kojima smo u nekom trenutku odlučili ne zakoračiti. Ne znam kako bi bilo i kakva bih ja bila da sam ovdje ostala. Možda umorna i tužna, ali možda i mnogo veselija, ispunjena radom u kazalištu, nepomućenog osjećaja vlastitog identiteta (koji se emigracijom toliko destabilizira). A biti glumica u Americi je zaista jako teško jer je tržište nemilosrdno, nema poštovanja prema glumačkoj profesiji (osim kad je riječ o „zvijezdama“), nema poštovanja prema starenju kao takvom, nego je čovjek izložen konstantoj presiji da na sulude načine zaustavi taj proces i zauzda vrijeme i bude zauvijek mlad i lijep. To je teror mladosti kojemu i jako kvalitetni ljudi, a osobito žene (jer je na njih pritisak mnogo veći) uglavnom ne odolijevaju.
Na kraju, smatrate li i danas da jedini kome je ikada trebalo na nečemu zavideti jeste barba Vinko na otoku Visu?
– Barba Vinko je lovio ribu na otoku Visu, pio svoje vlastito odlično vino i uzgajao svoj paradajz. Novac je prezirao, nije ga priznavao. Živio je život koji je volio i u kojem je bio sretan i miran. Što na ovom svijetu zvuči bolje od toga?
Stotinu loših stvari u Americi
U crtici „Bush, etc“, vi pišete: „Otkada je Bush predsjednik, ovo su fakti“, pa nabrajate stotinu loših stvari. Često vam je na meti „patriotizam“ republikanaca, „zavet lojalnosti Americi“ kojim deca po školama otpočinju radni dan a koji je na meti i velikog broja američkih intelektualaca, etc. Kada smo se susrele na Sajmu knjiga, natuknuli ste da vam se ovde (čuj, ovde?!) zamera da ste previše kritički nastrojeni prema Americi. Neokolonijalni duh balkanskog (srpskog, hrvatskog, bosanskog…) intelektualca koji srlja „u svet“ ne birajući sredstva, ne zamera vam da kritikujete njegovu (vašu) državu, koliko god hoćete, ali kritikovati Ameriku, to je jeres zbog koje vam, u najboljem slučaju, ne daju u svoj klub. To Amerika ne traži od njih, kao što, očito, nije nikada tražila ni od vas…
– …Ono što je u Americi vrijedno divljenja je to što prvi amandman ustava garantira slobodu govora. Američki ustav je uopće jedno divljenja i poštovanja vrijedno djelo. U svojim tekstovima sam dosta pisala o temi stalnog odmjeravanja, premjeravanja i uspoređivanja količine i intenziteta patriotizma, i tamo i ovdje. A, naravno, upravo je inteligentna, utemeljena, ozbiljna kritika društva i politike znak najvećeg patriotizma. Upravo kritičari pomažu svojoj zemlji, odnosno svijetu, da postane bolji. Ali to su uvijek iste rasprave koje se vode od početka svijeta, ili – preciznije – od početka organiziranog društva.
Drski i hrabri Los Anđeles
Niste ostali ravnodušni na paradoksalnu lepotu i čudo koje Amerika jeste. Posebno ste opsednuti gradovima, a najviše Los Anđelesom (LA), koji je ili „glavni junak“ ili bitni epizodista velikog broja vaših priča smeštenih u „Totalnoj rasprodaji“. Neki vaši opisi LA, izvinite na direktnom komplimentu, ostavljaju čitaoca bez daha. Recimo, kada pišete: „Ako negdje postoji grad koji se može smatrati simbolom ljudske drskosti, to je onda savim sigurno Los Angeles“. Šta je za vas LA?
– LA je jedno čudo usred pustinje, jedno mjesto koje nije prikladno za život ljudi a oni su ipak (drsko ili hrabro, ili i jedno i drugo) odlučili da upravo tamo sagrade megalopolis od 14 miliona stanovnika. LA leži na jednoj od najopasnijih trusnih linija na planeti i samo je pitanje kad će se sve opet sravniti sa zemljom. Da bi LA imao vode, bilo je potrebno ukrasti je iz okolnih područja i oteti je od ljudi koji su tamo živjeli (pogledati film Polanskog „Chinatown“). LA je mjesto velike prirodne ljepote, najugodnije klime na svijetu, ali je on i mjesto najveće moguće taštine, tj. sujete, najveće love koja se baca pred likove koji to ničim ne zaslužuju, najveće arogancije onih koji tu lovu posjeduju i zato misle da neusporedivo više vrijede od onih drugih itd. Itd… To je, baš kao i sve naše sredine, svijet grupa i klubova u koje se ne može ući ukoliko im se ne pripada. Tamo se radi o lovi i statusu, ovdje se radi o naciji s tranzicijskim dodatkom love i statusa.
IZVOR: DANAS, 05.11.2010
Bilo je teško ne propadati, Nataša B. Odalović
