U kasno ljeto, Magdalena Blažević

"U kasno ljeto" Magdalene Blažević je retko potresan, a istovremeno lep i poetičan roman, ispričan glasom devojčice ubijene u ratu u Bosni.
04.04.2022.
u kasno ljeto, magdalena blažević

Kada vihor rata zahvati pitoreskno bosansko selo, on će pomesti i razneti ceo svet detinjstva dvaju devojčica, Ivane i Dunje, i njihovih porodica. Od bezbrižnih igara, nevinih devojačkih snova i velikih maštanja neće ostati ništa, jer smrt će u napadu neprijateljske vojne jedinice jednu od njih, Ivanu, ostaviti u dobu mladosti, u vremenu kada je imala samo četrnaest godina.


U kasno ljeto moćan je roman u kome Magdalena Blažević o jakim emocijama, o stanjima koja zauvek oobeležavaju čoveka piše iz perspektive ubijene djevojčice stvarajući univerzalnu priču koja nadilazi Žepče i okolna sela, reku Bosnu i vreme u kome je roman smešten, i postaje univerzalna himna protiv ratovanja i ubijanja. Magdalena Blažević, poput Agote Kristof, stvara svet satkan od osećanja koja kipte ispod savršeno preciznih i jasnih rečenica. U kasno ljeto je roman koji se čita polako jer njegovi strahovi, patnje, snaga, nadanja i tuga izviru iz svake reči, čime se Magdalena Blažević svrstava u najbolje današnje spisateljske glasove.

“Uskoro će otkucati sedamnaest sati. Sunce je velika zrela jabuka. Žari i udara u potiljak. Vedro nebo je teško, sručilo mi se na ramena i tijelo gura k zemlji. Noge podrhtavaju, koljena klecaju. Od Smrti se ne mogu sakriti. Za leđima ograda od srebrne smreke, iglice su joj vranine kandže, gladni, šiljasti kljunovi. Lako prodiru kroz tanušno tkanje bijele haljine sašivene od stare posteljine. Dio je majčina miraza. Ispred mene osakaćena babina jabuka baštovanka, grana podrezanih do trupa. Godinama ne rađa, čeka da je sruše. Tako se ne može živjeti, bez sjene i cvijeta. Od klupe ispod jabuke ostao je samo natruli skelet. Smrt se nogom oslanja na njega. Dobro je pogledajte! Ima nježno lice, oči joj se još uvijek ne vide od nakrivljene kape. Mekana je i tamnozelena kao šumska mahovina. Dijeli nas samo niska ograda od bodljikave žice, uz nju rastu ruže obješenih, precvalih glava. I povjetarac bi ih otpuhnuo. Ogradu je napravio did. Uza se uvijek ima sjekiru i malj, šilji kolce i zabija ih duboko u zemlju. Nikad ne ostavlja nedovršen posao.”

Podelite: