Tanja Stupar Trifunović, OTKAKO SAM KUPILA LABUDA

Ljubav rađa ljubav. Da nije ljubavi prema književnosti, sredovečna bibliotekarka i dvadesetogodišnja studentkinja dramaturgije ne bi se ni srele. Ovako, ’možda si mi samo šapnula održavaj moj vrt, a ja sam pročitala dovoljno pjesnika baštovana koji su strasno i prilježno održavali bašte tuđih duša...’
06.08.2019.
tanja stupar trifunović, otkako sam kupila labuda

Piše: Violeta Ivković

 

Ljubav rađa ljubav. Da nije ljubavi prema književnosti, sredovečna bibliotekarka i dvadesetogodišnja studentkinja dramaturgije ne bi se ni srele. Ovako, ’možda si mi samo šapnula održavaj moj vrt, a ja sam pročitala dovoljno pjesnika baštovana koji su strasno i prilježno održavali bašte tuđih duša...’

Ovo je ljubavna priča čije stranice zgusnute ljubavlju i stidom, nenadom i očajem, na okupu drži strast kao vezivno tkivo. Iz retka u red raspliće se (razodeva) priča o dve žene – tek procvaloj i sredovečnoj. Za jednu je sve što se između njih događa život transponovan u eksperiment, pozorišnu igru gde se smenjuju likovi iz Euripidovih tragedija i Joneskovih i Brehtovih drama, za drugu zades koji ju je namah otrgao od potonuća. Obe zbunjenije životnim teatrom apsurda negoli onim što ih je snašlo, obe bezimene jer ime nije jedino znamenje. Jer ’istine spavaju u sporednim rečima...’

Strast i seks obesmišljavaju razliku u godinama, svodeći obe junakinje na ono što jesu pod tankim pokrovom kože i duboko utkanim predrasudama i ukalupljenima. Ćutnja i nesuglasice donose prelome i bure, ali rascepe spaja zagrljaj. Opet, ’ti sanjaš. Ja strepim. Ti i dalje hoćeš da mijenjaš svijet, mene je svijet već promijenio. Ne razumijem tu bliskost ali je osjećam kao neizdrživu potrebu...’

I dok mlada dramaturškinja poput profesionalca barata još neproživljenim, bibliotekarka se poput amatera kobelja u sopstvenom proživljavanju, zastrašena teretom koji su donele godine. Dramaturškinja pak, tek slućenim bremenom. Sumnje i nedoumice postavljaju pitanja, no odgovori su nemušti, ne mogu se razabrati među dodirima i poljupcima. Ipak, ’tog dana pustila sam nemir u sebe. Zar nisam dovoljno stara da prestanem da se skrivam od bilo kakvih pogleda? Zar nisi previše mlada da gledaš tako u mene?...’

Tanja Stupar Trifunović pesnikinja je koliko i spisateljica, možda se stoga ovaj njen roman čita kao što se sluša bluz, u sebi, bez zviždukanja i bez pevušenja. Njene rečenice kao u stakatu obrušavaju se niz ogoljene litice uma dveju junakinja, da proizvedu vodu u koju se sme bez ozleda. Ipak, ali, opet...

 

Uživajte!

Podelite: