Spasonosna razdaljina

Pred čitaocem je knjiga u kojoj nema konačnog „ishodišta nemira”. Napeta, gotovo preteća svakodnevnica romanesknog sveta, poput fantastično-horornog lavirinta, pokreće lavinu opsesivnih tema Samante Šveblin, među kojima su i one „urođene nemoći da se predvide zlokobne, apsurdne intervencije sudbine”, te „ekološki horor genetski modifikovanog sveta”, ukršten sa „dekadencijom argentinskog sela i fantastikom sujevernog sveta punog predrasuda”.
26.09.2022.
spasonosna razdaljina

Samanta Šveblin rođena je 1978. godine u Buenos Ajresu u Argentini. Izuzetno je hvaljena od kritičara i čitaoca. Diplomirala je na kinematografskoj školi Univerziteta Buenos Ajres. Dobitnica je nekoliko nagrada. Piše priče i filmske scenarije. 2014. godine objavila je svoj prvi roman i za kratko vreme stekla status jedne od najharizmatičnijih spisateljica savremene hispanoameričke kjiževnosti. Po svom sopstvenom priznaju, veruje u dobru, zanimljivu, podsticajnu književnost, a užasava se dosadne.

Spasonosna razdaljina je daleko od dosadnog. Od prve rečenice Samanta čitaoca usisava duboko u roman neprekidno gradeći i održavajući jak osećaj nemira, klaustrofobije, jeze i straha, čak i u momentima kada se ne dešava ništa što bi moglo to da izazove. Stalno iščekivanje da će se nešto užasno loše desiti vezuje čvor u stomaku.

Ovaj roman, sa svega stotinak stranica, paradoksalno želite da bude što duži, dok sa druge imate osećaj da ne biste mogli još dugo da imate osećaj straha koji podnosite.

Svaka majka zna šta je Spasonosna razdaljina. To je onoliko koliko prostora "smemo" da ostavimo detetu, a da tačno na vreme možemo da sprečimo da se nešto loše desi ili da pak u trenutku dešavanja možemo da reagujemo.

„Zašto majke to rade?

Šta to?

To da preduhitre ono što bi moglo da se desi, da uspostave tu spasonosnu razdaljinu.

Zato što će se pre ili kasnije desiti nešto strašno. Moja baba je tome učila moju majku, čitavo njeno detinjstvo, moja majka je tome učila mene, čitavog mog detinjstva, a na mene je red da se pobrinem za Ninu.“

Ovde se već nešto užasno desilo, a na nama je da kroz ovu izuzetno uznemirujuću priču otkrijemo i razumemo šta.

Amanda u zagrljaju smrti leži i kroz halucinacije uz pomoć dečaka Davida pokušava da se seti šta je pošlo po zlu na njenom seoskom odmoru sa ćerkom Ninom. David je smiruje i govori šta je nebitno, ali i šta je važno u njenim sećanjima.

U njenim sećanjima je i Karla Davidova majka koja veruje da je on bio otrovan i da ga je seoska vračara spasila „preseljenjem duše „. On je od tog trenutka bio sasvim drugačiji dečak i oko njega se dešavalo puno neobičnih stvari.

Ali u tom selu nije samo on čudan, nekako ništa nije u redu i kroz Amandina sećanja otkrićemo puno toga, a tu leži i neverovatna slojevitost romana i nekoliko važnih tema kojih se autorka dotakla.

Samanta je izvrsna ne u opisivanju nego dočaravanju osećaja konstantnog straha majke za sigurnost svog deteta i panične želje da ono bude zaštićeno od svih uticaja koji bi mu mogli naškoditi.

Autorka se ovim sjajnim romanom dotakla ekološke katastrofe u sujevernim selima i to je onaj sasvim realni horor koji se dešava iz dana u dan.

Očarana sam Samantom i njenim sugestivnim stilom. Želim da pročitam sve što je ikad napisala i što će napisati u svim narednim godinama. Sve preporuke!

Podelite: