Slike iz života i sećanja (4): Marija Jovanović
Sastanak sa LjosomSastanak sa Ljosom
Umetničko delo je, kako to kaže Hegel, “oslovljavanje druge duše” ili mesto susreta dva duha – stvaraoca i onoga koji delo na svoj način odgoneta. Susret pisca i čitaoca ostvaren kroz čin čitanja ponekad završi kao beznačajno, ovlašno rukovanje, ponekad kao blagi, prijatni dodir u prolazu ili potpuno razočarenje, a katkad ima snagu otkrovenja, duhovnog prepoznavanja i poptunog sjedinjenja. U više navrata, doživela sam prave kosmičke „sudare” sa piscima koji su mi doslovno pomerili svet iz ležišta. Promenili mi ugao gledanja. Obeležili mi plemenitim belegom po neku fazu života. Ovog puta, a s dobrim povodom, prisećam se kako me je 1984. godine zgromio Ljosin “Razgovor u katedrali”. U to vreme, imala sam 25 godina i sebe pretenciozno smatrala prekaljenim čitaocem koji je, deceniju ranije, izdržao na nogama, premda prilično ošamućen, udar uragana zvanog “Sto godina samoće”; uragana koji je, poput Džojsovog “Uliksa” suštinski promenio koncept romana kao žanra. Mislila sam, dakle, da sam posle pometnje koju je u literaturi izazvao Markes postala imuna na šokove i iznenađenja. Ali, “Razgovor u katedrali” bio je klasični nokaut. Danima sam, posle poslednje pročitane stranice, mesečarila uokolo, apsorbovana slojevitošću naracije i Ljosinim majstorstvom; nadasve opčinjena Savalitom. Neprimereno svojim godinama, bila sam sluđena kao dete koje, uživljeno u priču, ne ume da razluči fikciju od stvarnosti. I nimalo me nije sramota da to priznam.
Od tada sam samouvereno tvrdila da će Mario Vargas dobiti Nobelovu nagradu. Uprkos nepravdama koje su se dešavale prilikom dodele ovog najvećeg književnog priznanja i Ljosinom „levičarenju“ u mladosti koji mu svakako nije išlo u prilog, odnekud sam znala da ga neće zaobići. Postao je laureat 26 godina docnije, a ja sam, u međuvremenu, pročitala sve što je napisao i odgledala nekoliko studiozno urađenih intervjua s njim na španskoj televiziji, sa utiskom da slušam dragog prijatelja iz mladosti čiji su mi stavovi, moralni sklop i temprement tako bliski. Na kraj pameti mi nije bilo da ću jednom imati priliku da ga vidim i uživo. A, eto, 23. juna Ljosa će biti gost Beograda. U „Laguninoj“ knjižari, gde će se družiti sa čitaocima, sigurno će nastati neopisiva gužva i gotovo da sam uverena da neću stići na red da mi potpiše primerak svog romana, ali mi radost iščekivanja time nimalo nije umanjena. Dovoljno će mi biti i da ga okrznem pogledom, jer ću pre tog velikog događaja imati svoj privatni, tihi, ničim neometan i vremenski neograničen sastanak sa Majstorom. Naime, jutros sam kupila knjigu „Riba u vodi“ u koju ću uroniti čim završim ovu rečenicu. Zato žurno kuckam po tastaturi, da ne bih više odlagala uživanje u razgovoru sa njim. Nećemo ga voditi u „Katedrali“. Tu smo se već onoliko puta ispričali. Razmenjivaćemo misli kroz njegovu memoarsku prozu. Budući da po zgusnutosti neverovatnih događaja Ljosin život u svakom mogućem pogledu prevazilazi i najmaštovitiju fikciju, ne mogu dočekati da mi ga sâm, natenane ispripoveda.
Umetničko delo je, kako to kaže Hegel, “oslovljavanje druge duše” ili mesto susreta dva duha – stvaraoca i onoga koji delo na svoj način odgoneta. Susret pisca i čitaoca ostvaren kroz čin čitanja ponekad završi kao beznačajno, ovlašno rukovanje, ponekad kao blagi, prijatni dodir u prolazu ili potpuno razočarenje, a katkad ima snagu otkrovenja, duhovnog prepoznavanja i poptunog sjedinjenja. U više navrata, doživela sam prave kosmičke „sudare” sa piscima koji su mi doslovno pomerili svet iz ležišta. Promenili mi ugao gledanja. Obeležili mi plemenitim belegom po neku fazu života. Ovog puta, a s dobrim povodom, prisećam se kako me je 1984. godine zgromio Ljosin “Razgovor u katedrali”. U to vreme, imala sam 25 godina i sebe pretenciozno smatrala prekaljenim čitaocem koji je, deceniju ranije, izdržao na nogama, premda prilično ošamućen, udar uragana zvanog “Sto godina samoće”; uragana koji je, poput Džojsovog “Uliksa” suštinski promenio koncept romana kao žanra. Mislila sam, dakle, da sam posle pometnje koju je u literaturi izazvao Markes postala imuna na šokove i iznenađenja. Ali, “Razgovor u katedrali” bio je klasični nokaut. Danima sam, posle poslednje pročitane stranice, mesečarila uokolo, apsorbovana slojevitošću naracije i Ljosinim majstorstvom; nadasve opčinjena Savalitom. Neprimereno svojim godinama, bila sam sluđena kao dete koje, uživljeno u priču, ne ume da razluči fikciju od stvarnosti. I nimalo me nije sramota da to priznam.
Od tada sam samouvereno tvrdila da će Mario Vargas dobiti Nobelovu nagradu. Uprkos nepravdama koje su se dešavale prilikom dodele ovog najvećeg književnog priznanja i Ljosinom „levičarenju“ u mladosti koji mu svakako nije išlo u prilog, odnekud sam znala da ga neće zaobići. Postao je laureat 26 godina docnije, a ja sam, u međuvremenu, pročitala sve što je napisao i odgledala nekoliko studiozno urađenih intervjua s njim na španskoj televiziji, sa utiskom da slušam dragog prijatelja iz mladosti čiji su mi stavovi, moralni sklop i temprement tako bliski. Na kraj pameti mi nije bilo da ću jednom imati priliku da ga vidim i uživo. A, eto, 23. juna Ljosa će biti gost Beograda. U „Laguninoj“ knjižari, gde će se družiti sa čitaocima, sigurno će nastati neopisiva gužva i gotovo da sam uverena da neću stići na red da mi potpiše primerak svog romana, ali mi radost iščekivanja time nimalo nije umanjena. Dovoljno će mi biti i da ga okrznem pogledom, jer ću pre tog velikog događaja imati svoj privatni, tihi, ničim neometan i vremenski neograničen sastanak sa Majstorom. Naime, jutros sam kupila knjigu „Riba u vodi“ u koju ću uroniti čim završim ovu rečenicu. Zato žurno kuckam po tastaturi, da ne bih više odlagala uživanje u razgovoru sa njim. Nećemo ga voditi u „Katedrali“. Tu smo se već onoliko puta ispričali. Razmenjivaćemo misli kroz njegovu memoarsku prozu. Budući da po zgusnutosti neverovatnih događaja Ljosin život u svakom mogućem pogledu prevazilazi i najmaštovitiju fikciju, ne mogu dočekati da mi ga sâm, natenane ispripoveda.