Slike iz života i sećanja (2): Marija Jovanović
Pijaca ili trbuh grada
Najveću pijacu svog vremena, Le al, Emil Zola je nadahnuto nazvao „trbuhom Pariza“. Te stare hale srušene su 1971. godine, pa nisam imala zadovoljstvo da zađem pod njihove visoke, staklene svodove. U drugim gradovima u koje su me putevi nosili, „trubusi“ ili glavne pijace ostale su na istom mestu gde se trgovina od vajkada obavljala – na najprometnijim trgovima i ulicama. Sve i da sam htela, nisam mogla zaobići Kampo de Fiori u Rimu, čuvenu Bokeriju u Barseloni, Merkado Central u Valensiji, Kapani i Modiano u Solunu, Merkado da Ribeira u Lisabonu, ili Mahane Jehuda u Jerusalimu. Na tim pijacama, pravim gozbama za sva čula, bogovski sam uživala u eksploziji boja i mirisa, tiskanju oko tezgi načikanih egzotičnim voćem, začinima, maslinama, gamborima, morskim ježevima, hobotnicama, ostrigama i svim drugim zamislivim, slasnim plodovima mora, od kojih mi je voda išla na usta. Posebno pamtim pijacu u Sirakuzi, smeštenu na ostrvu Ortegija. Nisam bila iznenađena njenim izobiljem, karakterističnim za sve „stomake“ mediteranskih gradova, već time što je, usred vreve i neopisive gužve, većina prodavaca pevala iz glasa. Pevali su divno, iz srca i osmehnuti, uslužujući usput svoje mušterije. Čitava Sicilija mi se sažela u tom prizoru.
U sopstvenom gradu sam, samo u nekoliko navrata, iz čiste znatiželje, otišla na Zeleni venac, Bajlonijevu i Cvetkovu pijacu, ali redovno sam se snabdevala samo na dve. Kao stanovnik Bulbodera, najpre išla sam na Đeram, ni malu, ni veliku, već taman-pijacu po meri čoveka, koju sam znala u prste. Još me je majka naučila da se najbolje meso pazari kod mesara Nikice, jagode i trešnje kod Darinke, a mladi sir i kajmak kod Živke. Uzgred budi rečeno, Živkin čuveni „gumirani“ poluslani sir putovao je avionom čak u Tokio, ali to je već druga priča.
Kada sam se sa Zvezdare preselila na Vračar, trebalo mi je vremena da se naviknem ne samo na veličinu nove, već na sasvim drugačiji koncept pijace-kao-takve. Na Đeram se, naime, išlo sa jednnim ciljem – da se obavi kupovina. Odlazak na Kalenić je, pak, važan društveni događaj, naročito vikendom. Tu se, kao na antičkoj agori, sreće „ceo Beograd“. Sa Kalenca se, posle obavljene kupovine, obično svraća u neki od obližnjih kafića na piće s prijateljima. Za Kalenić se, stoga, treba specijalno doterati, a da se uloženi napor, pri tom, ne vidi, da čitav izgled deluje nehajno nenamešten. Još uvek nisam savladala tu veštinu. Kalenac, međutim, jesam. U potpunosti. Blizu mi je, na stotinak metra od stana, zgodno da na njega skoknem više puta na dan, da se u proleće i leti i bez preke potrebe švrćkam između tezgi, opijena suncem i mirisima cveća, malina i lubenica. Iako mi srce još uvek zadrhti od nostalgije kad, idući Bulevarom, minem kraj Đerma, već odavno na Kaleniću imam „moju“ mesaru, i „moju“ Anu kod koje kupujem rezance za supu, i „moje“ prodavce sira i bostana. Zahvaljujući tome, na Vračaru se više ne osećam kao pridošlica. Eto šta pijaca znači.
Pijaca ili trbuh grada
Najveću pijacu svog vremena, Le al, Emil Zola je nadahnuto nazvao „trbuhom Pariza“. Te stare hale srušene su 1971. godine, pa nisam imala zadovoljstvo da zađem pod njihove visoke, staklene svodove. U drugim gradovima u koje su me putevi nosili, „trubusi“ ili glavne pijace ostale su na istom mestu gde se trgovina od vajkada obavljala – na najprometnijim trgovima i ulicama. Sve i da sam htela, nisam mogla zaobići Kampo de Fiori u Rimu, čuvenu Bokeriju u Barseloni, Merkado Central u Valensiji, Kapani i Modiano u Solunu, Merkado da Ribeira u Lisabonu, ili Mahane Jehuda u Jerusalimu. Na tim pijacama, pravim gozbama za sva čula, bogovski sam uživala u eksploziji boja i mirisa, tiskanju oko tezgi načikanih egzotičnim voćem, začinima, maslinama, gamborima, morskim ježevima, hobotnicama, ostrigama i svim drugim zamislivim, slasnim plodovima mora, od kojih mi je voda išla na usta. Posebno pamtim pijacu u Sirakuzi, smeštenu na ostrvu Ortegija. Nisam bila iznenađena njenim izobiljem, karakterističnim za sve „stomake“ mediteranskih gradova, već time što je, usred vreve i neopisive gužve, većina prodavaca pevala iz glasa. Pevali su divno, iz srca i osmehnuti, uslužujući usput svoje mušterije. Čitava Sicilija mi se sažela u tom prizoru.
U sopstvenom gradu sam, samo u nekoliko navrata, iz čiste znatiželje, otišla na Zeleni venac, Bajlonijevu i Cvetkovu pijacu, ali redovno sam se snabdevala samo na dve. Kao stanovnik Bulbodera, najpre išla sam na Đeram, ni malu, ni veliku, već taman-pijacu po meri čoveka, koju sam znala u prste. Još me je majka naučila da se najbolje meso pazari kod mesara Nikice, jagode i trešnje kod Darinke, a mladi sir i kajmak kod Živke. Uzgred budi rečeno, Živkin čuveni „gumirani“ poluslani sir putovao je avionom čak u Tokio, ali to je već druga priča.
Kada sam se sa Zvezdare preselila na Vračar, trebalo mi je vremena da se naviknem ne samo na veličinu nove, već na sasvim drugačiji koncept pijace-kao-takve. Na Đeram se, naime, išlo sa jednnim ciljem – da se obavi kupovina. Odlazak na Kalenić je, pak, važan društveni događaj, naročito vikendom. Tu se, kao na antičkoj agori, sreće „ceo Beograd“. Sa Kalenca se, posle obavljene kupovine, obično svraća u neki od obližnjih kafića na piće s prijateljima. Za Kalenić se, stoga, treba specijalno doterati, a da se uloženi napor, pri tom, ne vidi, da čitav izgled deluje nehajno nenamešten. Još uvek nisam savladala tu veštinu. Kalenac, međutim, jesam. U potpunosti. Blizu mi je, na stotinak metra od stana, zgodno da na njega skoknem više puta na dan, da se u proleće i leti i bez preke potrebe švrćkam između tezgi, opijena suncem i mirisima cveća, malina i lubenica. Iako mi srce još uvek zadrhti od nostalgije kad, idući Bulevarom, minem kraj Đerma, već odavno na Kaleniću imam „moju“ mesaru, i „moju“ Anu kod koje kupujem rezance za supu, i „moje“ prodavce sira i bostana. Zahvaljujući tome, na Vračaru se više ne osećam kao pridošlica. Eto šta pijaca znači.