Rođendani koje slavimo u januaru

Ponovo malo horoskopa i osvrt na sjajne autore koje nam je podario početni mesec u godini! Uživajte.
04.01.2023.
rođendani koje slavimo u januaru

1. Džon Ronald Rejl Tolkin, 03.01.1892. - Mudri govore samo o onome što znaju.

Džon Ronald Rejl Tolkin rođen je 1892. u Blumfontejnu u Južnoj Africi. Tolkinovi su po očevoj liniji došli u Englesku iz Nemačke. Nekoliko godina pre Džonovog rođenja njegovi su roditelji u potrazi za boljom zaradom stigli u tadašnju bursku republiku Oranje. Iz njegovog afričkog detinjstva spominje se da ga je jednom prilikom ujeo gušter tarantula, a drugom prilikom ukrao jedan crnac koji ga je posle nekoliko dana vratio. Sa tri godine majka ga dovodi u Englesku, u Birmingem, i za vreme njihovog boravka Ronaldu umire otac u Južnoj Africi.

Do jednostavnog pisanog stila u proznim delima Tolkin će doći kroz večernja pričanja sinovima. Morao je da uspavljuje Džona kome je trebalo dugo vremena da bi zaspao, te je iz jednostavne pričice za laku noć nastalo jedno kapitalno delo. Prema pričanju samog autora, prva rečenica romana Hobit ili Tamo i natrag nastala je jednog popodneva dok je pregledao ispitne listove svojih studenata. Jedan od studenata ostavio je svoj list praznim. Na tom listu Tolkin je ispisao: “U jednoj rupi na zemlji živeo je Hobit.” – prvu rečenicu svog budućeg romana, ne znajući zapravo ni sam šta započinje.

U početku je Tolkin strepeo od toga šta će Oksfordski univerzitet reći na to što se ime jednog njihovog profesora pojavljuje na koricama jedne “neozbiljne” knjige. Oksford, međutim, knjigu nije ni primetio. Zapazila ju je zato kritika. Odmah su došle pohvale, upoređenja sa Luisom Kerolom, stavljanje u sam vrh literature za decu. Izdavač odmah traži produžetak romana. Tolkin prihvata. On piše sledeći roman Gospodar prstenova još od 1937. godine. Završava ga u jesen 1949. godine. Zbog posleratnih nevolja sa hartijom, prva i druga knjiga – Družina Prstena i Dve kule – izlaze tek 1954. godine, a sledeće godine i treći deo, Povratak kralja. Knjiga dobija pozitivne kritike.

Oksford ga je 1972. godine izabrao za počasnog doktora nauka – ne zbog njegovih književnih dela, već zbog njegovog doprinosa nauci o književnosti.

2. Haruki Murakami, 12.01.1949. - Kada bi svaka osoba verovala u srećan kraj, svet ne bi imao čega da se boji.

Njegov otac je bio sin budističkog sveštenika, a majka kćerka trgovca iz Osake. Oboje su izučavali japansku literaturu. Još od detinjstva Murakami je kao i Kobo Abe bio pod uticajem zapadne kulture, ruske muzike i literature. Odrastao je čitajući širok obim radova evropskih i američkih pisaca kao što su Franc Kafka, Gistav Flober, Čarls Dikens, Fjodor Dostojevski, Ričard Brotigen i Žak Keruek. Ovi uticaji sa zapada su Murakamija izdvojili od većine japanskih pisaca. Murakami je studirao dramu na Univerzitetu Vaseda u Tokiju gde je upoznao Joko , sadašnju suprugu. Njegov prvi posao bio je u prodavnici gramofonskih ploča. Pre nego što će završiti studije Murakami je otvorio bife i džez bar „Piter Ket“ u Kokobundžiju u Tokiju koji je vodio od 1974. do 1981. godine zajedno sa svojom suprugom.

Inspiraciju za svoj prvi roman „Hear the wind sing“ dobio je gledajući bejzbol utakmicu 1976. godine. Bio je na stadionu u Tokiju kada je palicu preuzeo Amerikanac Dejv Hiton . Prema često ponavljanoj priči u trenutku kada je Hilton postigao udarac Murakami je shvatio da bi mogao napisati roman. Opisao je to kao trenutak nadahnuća, toplinu, koju i dan danas oseća u srcu. Otišao je kući i iste noći počeo da piše svoj prvi roman.

Murakami je postigao veliku slavu i nacionalno priznanje 1987. godine objavljivanjem romana „Norveška šuma“.

3. E. A. Po, 19.01.1809. - Najstrašnija su ona čudovišta koja se šunjaju u našim dušama.

Edgar Alan Po (1809–1849) bio je američki pisac, urednik i književni kritičar. Pored poezije i kratkih priča, Po je naročito bio poznat kao pisac jezivih priča. Smatra se glavnim predstavnikom romantizma u Americi. Osim što se smatra i osnivačem detektivskog žanra, doprineo je tada još uvek mladom žanru naučne fantastike, koji je tek počinjao da se probija u književnosti. Poznato je da je bio jedan od prvih književnika koji je pokušao da živi od pisanja, zbog čega je imao finansijski težak život i karijeru.

Rođen je u Bostonu kao drugo dete dvoje glumaca. Otac je napustio porodicu 1810. godine, a njegova majka je preminula naredne godine. Kao siroče je odveden u Virdžiniju u grad Ričmond, gde su ga primili Džon i Fransis Alan. Iako nikad nije zvanično usvojen, proveo je veliki deo detinjstva kao deo te porodice.

Po je pohađao jedan semestar na Univerzitetu u Virdžiniji pre nego što se ispisao zbog nemaštine. Potom se pod lažnim imenom regrutovao u vojsku 1827. godine. Tada je otpočela, mada na početku skromna, njegova književna karijera, i to anonimnom zbirkom pesama „Tamerlan i druge pesme“.

Po i njegova dela su ostavili dubok trag na književnost u SAD i svetu, kao i na kosmologiju i kriptografiju. Česta su tema popularne književnosti, muzike, filma i televizije. Kuće u kojima je živeo danas su muzeji. Mystery Writers of America svake godine istaknutim radovima u žanru misterije dodeljuju nagradu poznatu kao nagrada „Edgar“.

4. Anton Čehov, 29.01.1860. - Čast se ne može oduzeti, ona se može samo izgubiti.

Anton Pavlovič Čehov jedan je od najznačajnijih ruskih dramatičara. Smatra se začetnikom psihološkog realizma u drami, ali i književnosti. Pisao je i kratke humoreske o otuđenim ljudima koje je društvena realnost izobličila. Fabule njegovih dela jednostavne su i bez velikih junaka i velikih zbivanja. Pisao je drame od komičnih jednočinki, a kasnije i od više činova. Čehov je uvelike uticao na razvoj moderne dramske književnosti.Čehov je rođen 1860. u Taganrogu u Rusiji, kao treće od šestero dece. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Već je tada počeo da se zanima za pozorište i književnost. U gimnaziji je počeo da uređuje školske novine i objavljuje svoje radove.

Nakon očevog bankrota, Čehovljeva porodica preselila se u Moskvu, ali on je ostao u rodnom gradu. Tada je napisao svoju prvu dramu „Bez oca“. Na žalost, ona je izgubljeni i ni do danas nije pronađena. Nakon srednje škole i Čehov je otišao u Moskvu i upisao Medicinski fakultet. Nastavio je da objavljuje članke u studentskim časopisima, ali anonimno ili pod pseudonimom.

Za vreme studija napisao je dramu „Platonov“, izdanu tek 1923. godine, dakle više od dvadeset godina nakon Čehovljeve smrti. Čehov nije diplomirao medicinu, pa nije stekao titulu doktora, ali je svejedno radio kao kotarski doktor. Radio je u Čikinu i tada objavio zbirku priča „Melpomenine priče“. Tada je Čehov prvi put oboleo od tuberkuloze. Napisao je dramu „Na glavnoj cesti“ i počeo da objavljuje tekstove u novinama.

5. Virdžinija Vulf, 25.01.1882. - Nema potrebe da žurite. Nema potrebe da blistate. Nema potrebe da budete bilo ko osim sebe.

Virdžinija Vulf je bila engleski romanopisac, kritičar i esejista, a smatra se jednim od najvećih pisaca 20. veka. Njeni romani ne opisuju događaje, već unutrašnjim monolozima likova izazivaju određeni lični utisak kod čitalaca.

Virdžinija Stiven je rođena 25. januara 1882. godine u Londonu. Bila je kćerka Leslija Stivena, najobrazovanijeg i najuglednijeg pisca i filozofa tog doba. Njena majka Džulija je preminula kada je Virdžiniji bilo svega 13 godina. Virdžinija nikada nije završila, niti upisala fakultet, a sve što je naučila, naučila je kod kuće, od oca i njegovih prijatelja koji su često boravili u njihovoj kući. Čitajući knjige iz očeve biblioteke, od „malih nogu“ je bila uvučena u svet književnosti. Virdžinija se 1912. godine udala za Leonarda Vulfa, briljantnog mladog pisca i kritičara poreklom iz Kembridža, čiji su književni, ekonomski i politički stavovi bili slični njenim. Imali su srećan i skladan život, koji su povremeno potresali Virdžinijini nervni slomovi. Zajedno su 1917. godine osnovali štampariju, koja je danas poznata kao „Hogart pres“.

Kao što je već rečeno, Virdžinija je povremeno doživljavala nervne slomove, patila od depresije i melanholije. Ostavivši suprugu oproštajno pismo, jednoga dana je odlučila da prekine svoje muke, a ujedno i Leonardu olakša život. Dana 28. marta 1941. godine obukla je kaput, džepove napunila kamenjem i skočila u reku Uz, u Jorkširu. Vlasti su našle njeno telo tri nedelje kasnije. Njena popularnost je opala posle Drugog svetskog rata, ali se ponovo vratila na tron za vreme feminističkog pokreta sedamdesetih godina prošlog veka.

 

Srećni rođendani!

Tekst: Jelena, @mischiefs_journey_trough_books

Podelite: