Predgovor za AMBASADORE, Henri Džejms

Henri Džejms bio je britanski književnik američkog porekla. Prepoznatljiv je po romanima u kojima je prikazivao mlade Amerikance u susretu sa Evropom i evropskim životnim stilom. Njegovo umeće pisanja iz perspektiva različitih junaka omogućila mu je da ispituje i prikazuje različita područja ljudske svesti i stvarnosne percepcije.
10.07.2020.
predgovor za ambasadore, henri džejms

Džejmsova kreativna i originalna upotreba tačke gledišta, unutrašnjeg monologa i nepouzdanih pripovedača vidno je unapredila mogućnosti forme romana i najavila pojavu modernizma. Značajni su i njegovi radovi na polju književne teorije. Osim romana i književnoteorijskih tekstova pisao je i drame, putopise, likovnu kritiku, biografije i autobiografiju.

U Predgovoru svog romana AMBASADORI, napisao je ovo:

Pripovedaču se, naravno, uvek nameće ona neodoljiva determinanta i neprocenjiva privilegija njegovog interesovanja za fabulu, kao takvu; ona je uvek bila, bez sumnje, bez premca, prvo i najdragocenije njegovo blago (nikada je drukčije nisam mogao sagledati); i najzaslepljujućija svetlost kojom je ona sa strane obasjana bleda prema energiji kojom ona sama zrači. Uprkos tome, ona voli da zablista i prikaže nam se kao da zna, i to do tančina, o čemu se radi, iako je u trenucima možemo uhvatiti sa jezikom u obrazu kada nam ne može pružiti apsolutno nikakvu garanciju osim sopstvene divne drskosti. Uzmimo zdravo za gotovo da je drskost deo njene prirode - recimo, zbog čari, efekta i privlačnosti; pre svega, zato što je fabula razmaženo dete umetnosti i zato što volimo da ostane verna svojoj prirodi (razočarani smo ako mezimče neće da se igra). Istini za volju, ona to obično i čini čak i onda kad sami sebi laskamo da smo sklopili s njom sporazumni ugovor.

Da sam Stredera odmah proizveo u junaka i pripovedača - da sam mu dozvolio romantičarsku povlasticu prvog lica (onaj ko uživa u velikoj meri srlja u skamenjenu, mračnu provaliju romanse) - morao bih raznovrsnost i mnoge druge zanimljive sitnice prošvercovati kroz sporedna vrata. Ukratko, dovoljno je to što sam bio svestan da je prvo lice, u krajnoj liniji, oblik koji nikada ne postiže dovoljnu čvrstinu. Uvek sam težio da izbegnem razlabavljenost: u ovom romanu sveo sam na najmanju moguću meru. Sve moje misli sjatile su se oko onog trenutka - veoma ranog - kada sam morao smisliti način da učinim svoj oblik zanimljivim, držeći se čvrsto glavnog lika - dok ga neprestano lišavam obrasca...

Jedino sam na posredan način mogao podstaći ostale likove da vode međusobne razgovore o njemu - to je ono blagosloveno sredstvo, sveta potreba drame, koja postiže neverovatan utisak jedinstva tehnikom koja je suprotna romansijerskoj tehnici: sporedni likovi postavljaju se kao ogledala u kojima se prvenstveno ogleda glavni lik (on nije ogledalo u kome se prvenstveno ogledaju ostali likovi). Nisam imao šta više da radim. Međutim, zahvaljujući proviđenju, ja sam ga ipak postavio u odnose, kao da sam smerao da pretvorim svoje pripovedanje u zbrku. Mogao sam navesti ostale likove da govore o njemu samo putem implikacije i naglašavanjem posledica njegova delovanja. S druge strane, njega sam lako mogao navesti da im kaže sve što je nužno: i tako sam, zahvaljujući istoj amajliji - koja je izgledala kao još jedan suvišan predmet u delu - odmah otkrio kakve poteškoće taj postupak donosi meni, ili barem njemu, za razliku od olakšanja koje donosi autobiografija.

Postavlja se pitanje zašto ako se već tako čvrsto držim glavnog lika, ne bih pitanje metoda rešio jednim jedinim potezom: stavljajući mu uzde na vrat i dozvoljavajući da slobodno padaju kao u Žil Blasu ili Davidu Koperfildu. Zašto mu ne bih dozvolio dvostruku povlasticu subjekta i objekta? Prednost toga postupka je, ako ništa drugo, u tome što se jednim potezom uklanjaju sva pitanja. Moj odgovor je: zato što pisac čini taj ustupak samo ako je spreman da ne počini druge dragocene diskriminacije.

Ako ga koristi na ovaj način, pisac navodi prvo lice da se neposredno obrati nama, njegovim mogućim čitaocima. S čitaocima pisac, u najboljem slučaju, uspostavlja tako slab i neodređen odnos bez uzajamnog poštovanja, što je u skladu sa našom engleskom tradicijom. Pisac od njih očekuje neznatnu kritičnost. S druge strane, Streder, koji je zatvoren u kavez i snabdeven onako kako je to u Ambasadorima učinjeno, mora biti spreman za mnogo blagotvornije i aktivnije ponašanje no što nagoveštava naše neskriveno i upadljivo zevanje. Jednom rečju, on se mora izražavati na poseban način kojim će izbeći groznu rastočenost samootkrivanja.

1903.

- prevod Krinka Vidaković

- preuzeto sa portala XX magazin: https://www.xxzmagazin.com/fabula-to-mezimce-koje-se-igra

Podelite: