POVEST O MARIJANI - O romanu O ŽENKAMA I MUŽJACIMA

Roman je neka vrsta autobiografske ispovesti, koju piše Beini Salvesen u terapeutske svrhe. Život naratora počinje u idiličnoj sredini, imanju svojih roditelja u Noveškoj. Po nekim detaljima to nas podseća na Knuta Hamsuna, norveškog nobelovca. Sem dva mala detalja, pojava dva romana: „Toma Sojera“ Mark Tvena i „Tvrđava“ Meše Selimovića koji ga bacaju u naručje književnosti i slavistike, sve teče u okviru tradicionalne proze.

Piše: Đorđe J. Janić

Doktor Nebojša Ivanović, sa romanom „O ženkama i mužjacima“ postao je nastavljač jedne duge tradicije u našoj književnosti, lekara koji su u isto vreme i pisci. Koji se, kao pesnik Miodrag Pavlović, čak nikada nisu ni bavili medicinskom praksom. Ali, većina lekara koji su i pisci, uspešno je sjedinjavala ove dve funkcije, što je slučaj i sa Nebojšom Ivanovićem koji je jedan od najpoznatijih hirurga kod nas. Lekar, po samoj svojoj funkciji, u stalnom je susretu sa egzistencijalnim teskobama pacijenata, te on, kao u slučaju Nebojše Ivanovića, ako ima naklonost ka pisanju, nalazi u književnom radu rasterećenje od psihološke i idejne presije u kojoj se stalno nalazi. Svakodnevno indukovan tuđim sudbinama, čak i u stabilnim ličnim i društvenim situacijama Ego jednog lekara je pod stalnim pritiskom. Bavljenje umetnošću, pre svega književnošću, uspešno je kanalisanje podsvesnog i njegovog destruktivnog delovanja, u prostor Super-Ega i njegovu asimilaciju i prevazilaženje.

Savremena srpska proza, kao i svaka umetnost, pokazuje sve elemente jednog prelaznog perioda koji u svojim grčevima, umiranja-rađanja, uplašena nestajanjem poznatog, vapije za utopijom budućeg raja za koji mu iz ambisa podsvesti javljaju da je pakao. Srbi možda, kao mogući teren na kojem se primenjiju razni modeli destabilizacije, pokušavaju da pronađu model preživljavanja u književnosti. U siromašnoj zemlji u kojoj recidivi komunističke pljačke, prikriveni novom leksikom, ne dozvoljavaju ma kakvu stabilizaciju i progres, umetnost, a to znači pre svega književnost, postaje prostor u kome se intelektualni potencijali troše. Koliko znamo, u Srbiji izlazi iz štampe nekoliko knjiga svaki dan. Pre svega poezije i proze. Ali, paralelno sa tim, nikada u našoj istoriji, nije pisac bio društveno ugroženiji nego danas. Ako neko i dobije honorar za svoje delo, to je toliko malo da je, da nije tužno, bilo bi smešno pominjati. Sem pisaca lake proze, pre svega tzv. “ljubića“, herc-romana, koje uglavnom pišu žene, teško je naći prozaistu, da o pesnicima ne govorimo, koji je štampao drugo ili nedostižno treće izdanje svog dela.

Za razliku od pisaca svog prvog romana, koji potiču iz autobiografskog prostora, doktor Ivanović, poznati hirurg, prostor autobiografskog, sem pominjanja svog rodnog Vlasotinca, zaobišao je do neprepoznavanja. Iako pominje mnoge geografske odrednice od Norveške, preko bivše Jugoslavije i Srbije, do Grčke, on nas za njih nigde realno ne vezuje radnjom romana. Time nesvesno, on svoju prozu stavlja u prostor onih tendencija u srpskoj književnosti koji teži da je uvede u neke apstraktne prostore nacionalno neidentifikovanog književnog dela. Ali budući čitaoci će, zaneti komplikovanom kompozicijom romana, prenabregnuti tu činjenicu. A i mi je pominjemo samo da bismo istakli da je roman „O ženkama i mužjacima“ jedan zanimljiv pomak u srpskoj prozi jer komplikovanom kompozicijom zahteva od autora iskustvo koje autor prvog svog romana, teško može da ima. Ali, pošto je roman, žanrovski, neka vrsta fantastike, i sam autorov eksperiment sa njim je na neki neočekivani način, uspešno izveden.

Roman je neka vrsta autobiografske ispovesti, koju piše Beini Salvesen u terapeutske svrhe. Život naratora počinje u idiličnoj sredini, imanju svojih roditelja u Noveškoj. Po nekim detaljima to nas podseća na Knuta Hamsuna, norveškog nobelovca. Sem dva mala detalja, pojava dva romana: „Toma Sojera“ Mark Tvena i „Tvrđava“ Meše Selimovića koji ga bacaju u naručje književnosti i slavistike, sve teče u okviru tradicionalne proze. Čak i pojava zbirke Borhesovih pripovedaka, koja postaje jedan od totema na kome se drži osnovni tok romana. Pa i ljubavne veze koje mogu da nas navedu na pomisao da je u pitanju jedan stidljiv, pomalo neurotizovani mladić, čak i ne prevelik puritanac ali koji svoje ljubavne i prijateljske veze zasniva na vernosti, sve je u oblasti realističke proze. Pojava irealnog, tek tu i tamo, za čitaoca neprimetno, aluzivno probija u glavni tok romana. Prelomna tačka u kojoj je stupilo na scenu je letovanje u Poreču. Ono menja naratorov životni put. Tamo susreće Marijanu. Njen odlazak i volšebni nestanak otvara povest u pravcu fiksacije naratora (glavnog junaka) na nalaženje ove devojke. Ta fiksacija traje do kraja romana. Ona otvara prvo psihološko pitanje, kada razmišljamo o njemu: koji je uzrok te fiksacije. Ostavićemo budućim čitacima da o tome razmišljaju, kao što smo se i mi našli pred dilemom: da li je to ljubav, kao što pisac, kroz naratora želi da nam ukaže ili je posledica nekih drugih sila, iracionalnih ili racionalno objašnjivih. Zanimljivo je, iako ne verujemo da je to Ivanović znao, da se krajem tridesetih godina dvadesetog veka, pojavio šlager o Marijani koja nije došla na randevu, što je dovelo do „epidemije“ samoubistava u Beogradu i Kraljevini Jugoslaviji. Koincidencija sa tom Marijanom i Marijanom Nebojše Ivanovića je zanimljiva i obradovala bi pokojnog Junga, koji je vrlo prisutan u povesti o nestaloj Marijani. Zna se da je Geteova povest „Jadi mladoga Vertera“ takođe izazvala epidemiju samoubistava među njegovim čitaocima. Ako to imamo u vidu otvaramo pitanje koliko je povest o Marijani, jer to roman „O ženkama i mužjacima“ jeste, psihološki roman, a koliko filosofski, religiozni, sociološki, biološki (evolucionistički) i da ne nabrajamo dalje jer u njemu, kao u plodu nara, ima rasejano veliki broj tema. Ti idejni puteljci će često opterećivati, nadamo se, buduće čitaoce. I vraćati ga čitanju i dočitavanju.

Kompozicija romana je zanimljiva i zahteva od autora veliku spisateljsku veštinu koju je Ivanović u većini slučajeva uspešno razrešavao. Ona se sastoji od okvirne priče o Norvežaninu i Marijani, realnim i fantastičnim elementima koji se smenjuju i mešaju i drami (komediji, satiri) koja kulminira zaplet romana i kroz jednu pseudokatarzu vodi ga dovršavanju naratorovog kazivanja. Uz dramu, postoji i Intervju. Intervju sa dobitnikom međunarodne nagrade profesorom antropologije na Beogradskom univerzitetu Aleksandrom Milojevićem po mnogo čemu jeste razlog za naslov koji je ovom romanu dat. On je, po mnogo čemu, radikalizacija ideja iznetih u njegovoj antroploškoj tezi, ali, što se često dešava kod Ivanovića, podignute do ekstrema, što dovodi do grotesknosti. A groteska je uvek, zbog svoje dvosmislenosti, jedinstva lepog i ružnog, u ovom slučaju ozbiljnog i neozbiljnog, sredstvo kojim se prvi sloj poruke dovodi u pitanje.

Ivanović u romanu iznosi veliki broj savremenih ideja, od njemu dragih Ničea i Šopenhauera, preko Frojda, Junga i delimično Adlera, kao i prećutkivanog Ota Vajningera, književnika Horhe Luisa Borhesa, pa sve do modernih kosmoloških ideja i njihovog uzdizanja do Principa, ideju biološke evolucije, ali u umerenom obliku, i vladajuću ideju o neprikosnovenoj pozitivnosti progresa. I tu se susrećemo sa osnovnim problemom „progresističke evolucije“ koja prenebregava svoj negativni odraz, mit o jakom. A to otvara osnovni problem u ovoj knjizi, problem biologizma koji isključuje moral svodeći ga na društveni dogovor i biološki imperativ. A samim tim ga, kroz relativizaciju, poništavajući. Moral nije rezultat borbe za samodržanje, on je uslov za samodržanje. Zbog toga moral mora da ima izvor u teizmu, nikako u ateističkom prenabregavanju pitanja - odakle, zašto, kuda, kako, da navedemo samo neka. Nominalno zastupajući ateizam, prikrivajući pravi izvor, agnosticizam, radnja romana ne dovodi do otkrivanja tajne. Jer on jeste zasnovan na traganju za rešenjem tajne u čijem centru se nalazi Beini i njegov odnos prema Marijani.

Ivanović svoje čitaoce, kao svaki dobar pisac, zavodi na pogrešne puteve. Pre svega samim nazivom romana O ženkama i mužjacima, a potom čitavim nizom teza koje treba da nas zavedu na pseudo izvor zapleta, odnos anime i animusa. Samo ga on svodi u socijalnu sferu – odnos muškarca i žene. Tako pitanje, da li je muškarac predodređen (biološki) da ima više žena; da li je žena pobedila muškarca; šta je dvostruki brak (koji u nekom smislu postoji stalno u toku romana); da li je spoznanje osnove morala, saznanje razlike između dobra i zla dovelo do izbacivanja iz raja... Najpre, odgovor na poslednje pitanje, čovek, došavši do saznanja je, preuzeo obavezu. Tu je centralna tačka. On je postao Bogu sličan. Neznajući, on je svet video kao dobro; saznajući on je ušao u prostor dihotomije dobro-zlo. On mora da se opredeljuje. Raj je prostor harmonije. Izbačen iz raja ušao je u svet kontrolisane disharmonije.

Problem odnosa žene i muškarca, njihovog biološkog zadatka, rađanje – rađajte se i množite se – ima za cilj da ukine ono što u svim religijama on ima, svetost. Destrukcija porodice, koju njeni teoretičari vide u biološkim opravdanjima, pokazuje da brak, pa i odnos između muškarca i žene, vodi u čovekovo retardiranje, svođenje na nivo životinje. Treba ukazati da sem kada su u pitanju marginalni likovi u romanu, retko koji da se bavi nekim duhovnim pitanjima. No razmatranje tog problema nadmašuje obim ovog našeg teksta.

Ivanović stavlja pred buduće čitaoce pitanje o Svetu davne prošlosti i bliske budućnost. Šta je to? Da li je to realnost u okviru koje se odvija roman, ili je psihotična ekskurzija glavnog junaka, jer i takva mogućnost nam je pružena. Odgovor na to pitanje ostavljamo budućim čitaocima romana Nebojše Ivanovića O ženkama i mužjacima. Nadamo se da će tih čitalaca biti u tolikom broju, da ohrabri novog književnika na nebu savremene književnosti, Nebojšu Ivanovića, da nastavi sa pisanjem proze. On je ovim svojim romanom pokazao da za to postoji umetničko opravdanje.