Paolo Maurensig, ĐAVO U PISAĆEM STOLU

Paolo Maurensig jedan je od najprodavanijih pisaca u Italiji. Đavo u pisaćem stolu je njegov najnoviji roman koji je izazvao mnoštvo različitih kritika u evropskoj štampi. Priča, pored svog očiglednog zapleta, u sebi nosi mnoštvo dubokih, suštinskih pitanja sa kojima nas autor ostavlja po završetku čitanja.
21.03.2020.
paolo maurensig, đavo u pisaćem stolu

 

Radnja se dešava u švajcarskoj varošici u vreme kada počinje da vlada lisičije besnilo. Otac Kornelijus poslat je tu da bi pomogao parohijskom svešteniku koji se sprema za penziju. Ubrzo, on primećuje da su stanovnici ovog mesta vrlo neobični.

Centralno mesto na trgu varošice zauzima bronzana statua Getea koji je nekada, prolazivši, prenoćio tu. Stanovnici su opčinjeni njime do nerazumnih granica, da otac Kornelijus počinje da se oseća nelagodno i da se pita šta se krije u pozadini. Što više upoznaje gradić i njegove stanovnike, a naročito kada shvati da su većina od njih pisci, on počinje da sumnja da nešto ozbiljno nije u redu. Krišom prisluškuje njihove razgovore i, iako čuje priče o politici ili sportu, on oseća da se iza toga krije jedna ista tema – literatura.

Građani su zadovoljni svojim literarnim veštinama, sve dok izdavač iz Lucerna ne ponudi nagradu za najbolji rukopis. Tada počinje da se manifestuje ono najgore – zavist i mržnja, a sve te događaje prati i epidemija besnila.

Otac Kornelijus zaključuje da je đavo medju njima i to objavljuje stanovništvu, objašnjavajući lisičije besnilo kao opomenu od Boga. Oni prihvataju njegov apel, smatrajući da on kao sveštenik to najbolje zna. Međutim, kada su sve životinje za koje se sumnjalo da su zaražene ubijene i realna pretnja okončana, otac Kornelijus počinje da misli da je đavo već tu. Ono što je najteže jeste otkriti ko je to.

Ispostaviće se da se đavo pojavljuje u liku izdavača iz Lucerna, masne, crne kose i oštrih sekutića, koji je došao u ovu varošicu baš u to vreme, kako bi žitelje mesta ohrabrio da se prepuste strasti pisanja.

Sam odnos između oca Kornelijusa i izdavača pretvara priču u psihološki triler, u kojoj čitalac više ne zna koliko su sumnje sveštenika tačne, jer on, iako priča kako lako može da otera đavola, samo ga poprskavši svetom vodom, to ne čini.

Dok se čitalac pita šta će se dalje desiti, autor prebacuje priču na neimenovanog pisca koji čita anonimni zapis o susretu oca Kornelija sa đavolom i razmišlja da li da ga pošalje izdavaču ili baci u đubre.

Tako čitalac završava knjigu pitajući se da li je taj rukopis u rukama nepoznatog pisca delo fikcije, ili možda priznanje.

Maurensig nas ostavlja pod jakim utiskom i daje priliku svakome od nas da sam odgovori na pitanja koja ostaju otvorena.

 

 

Podelite: