NOĆ BEZ SVITANJA, Dženi Erpenbek
Dajući nam uvide u alternativne živote (i smrti) junakinje, Dženi se bavi egzistencijalnim pitanjima koja nisu nova, ali koja ona posmatra kroz originalnu vizuru, terajući i nas da se zapitamo da li život vredi više što duže traje i koliko to zaista ima veze sa smislom za kojim svi tragamo.
Iako se ,,Kairos” i ja nismo najslavnije proveli prošle godine kada sam čitala naslove iz užeg izbora za Međunarodnog Bukera (ta knjiga je definitivno zaslužila jedno ponovno čitanje kada bude izašao naš prevod), drago mi je da je nemačka spisateljica Dženi Erpenbek odnela maloprepomenutu nagradu kući, jer me je ta činjenica usmerila ka njenim delima koja su već prevedena i objavljena kod nas. To su ,,Pohođenje” u Geopoetikinom izdanju i ,,Noć bez svitanja” u Bukinom izdanju; ova druga upravo doživljava svoje reizdanje u novom (predivnom!) ruhu i tako smo upravo stigli do toga zašto vam ja ovaj tekst pišem.
Prva stvar koju bih primetila kada je Dženi Erpenbek u pitanju je ta da je nikako ne bih svrstala među univerzalno dopadljive spisateljice - zato je nezgodno preporučivati njena dela. Njen stil je vrlo specifičan: povremeno do često naginje ka tome da bude pretenciozan (a to je najmanje primetno u ,,Noći bez svitanja”), i isto tako ume da oscilira od lirskog do dokumentarnog. Istorija Nemačke (naročito dvadesetog veka, a naročito pre, za vreme i posle Drugog svetskog rata) je očigledno njena velika opsesija - neki delovi mogu delovati suvoparno ili naprosto zbunjujuće, ako niste dovoljno upoznati sa ovim periodom. Ali, ti delovi nikada nisu ubačeni bez razloga. Isto tako, ume da bude vrlo oštra i da uopšte ne štedi svoje likove, takođe sa jasnom poentom. Ako budete rešili da čitate nešto njeno (a roman ,,Noć bez svitanja” bi mogao biti odlična polazna tačka za upoznavanje), biće vam jasno da se susrećete sa izgrađenom, iskusnom i kvalitetnom autorkom.
Zanimljiva i maltene magična stvar kod ,,Noći bez svitanja” je struktura - roman je sastavljen iz pet knjiga, između kojih imamo po intermeco. Prva knjiga počinje otprilike kada i dvadeseti vek i to smrću bebe, koja se ugušila. Nastavlja se posledicama koje je ta smrt izazvala u porodici. Intermeco će nam dati perspektivu “da se nije dogodilo ovo, dogodilo bi se ono” i tako otvoriti mogućnost postojanja druge knjige, koja će pratiti odrastanje devojke (bebe koja se u ovoj verziji nije ugušila) i zagaziti u Prvi svetski rat. Tako će nam svaki novi intermeco otvarati nove mogućnosti razrađene u narednoj knjizi. Peta knjiga će pokriti period nakon pada Berlinskog zida i tako zaokružiti čitav dvadeseti vek. Zanimljivo, zar ne?
Dajući nam uvide u alternativne živote (i smrti) junakinje, Dženi se bavi egzistencijalnim pitanjima koja nisu nova, ali koja ona posmatra kroz originalnu vizuru, terajući i nas da se zapitamo da li život vredi više što duže traje i koliko to zaista ima veze sa smislom za kojim svi tragamo. Neretko je vrlo direktna i brutalna u preispitivanju uticaja ličnog, porodičnog i društveno-istorijskog na junakinju, a detalji koji se provlače kroz sve verzije njenog života su nezaboravni i daju poseban sjaj knjizi, bilo da je to predmet (Geteova sabrana dela sa okrznutim devetim tomom) ili rečenica koja odzvanja kroz generacije i različite likove (“pazi da ne padneš niz stepenice”).
Mene je Dženi baš oduševila ovom knjigom, bila sam pod utiskom danima nakon čitanja i nisam mogla da je izbacim iz glave.
Piše: Ivana Balnožan