Neobični život i dela Filipa K. Dika

Filip K. Dik jedan je od najvažnijih pisaca naučne fantastike, majstor koji stvara dela u kojima se stvarnost ugiba i postaje iluzija i obratno. Rođen je 16 decembra 1928 godine u Čikagu, a umro je 2 marta 1982 godine u Santa Ani od posledica srčanog udara.

Filip K. Dik jedan je od najvažnijih pisaca naučne fantastike, majstor koji stvara dela u kojima se stvarnost ugiba i postaje iluzija i obratno. Rođen je 16 decembra 1928 godine u Čikagu, a umro je 2 marta 1982 godine u Santa Ani od posledica srčanog udara. Tokom kratke i blistave karijere, napisao je sto dvadeset jednu priču (raspoređenih u pet zbirki) i četrdeset pet romana od kojih je većina adaptirana za film ili televizijske serije.

Obožavaoci njegovog dela smatraju da Dikov život začinjen pričama o ludilu i intoksikacijama samo skreće pažnju sa njegove književne briljantnosti. Dikovi životom iscrpljeni antiheroji naseljavaju svetove u kojima je sve moguće, ali ništa nije onako kako se čini.

20. februara 1974, Dika je posle posete zubaru zbog upaljenog umnjaka, kada je primio dozu barbiturata - natrijum tiopentala, silovito pogodilo nesvakidašnje otkrovenje koje je nazvao zlatna riba: Devojka mu je dostavila bočicu tableta analgetika Darvon u njegov stan u Fulertonu. Imala je na sebi ogrlicu sa medaljonom u obliku zlatne ribe, drevnog hrišćanskog simbola. Medaljon je, kako tvrdi Dik, počeo da emituje zlatne svetlosne zrake, a on je iskusio nešto što je nazvao, imajući u vidu Platona, anamnezu: prisećanje ili totalni opoziv celokupne sume znanja. Tvrdio je kako je dosegao ono što filozofi zovu moć intelektualne intuicije: potpunu percepciju metafizičke stvarnosti od strane uma, koja se nalazi iza velova pojavnosti. Tvrdio je da postojanje te direktne intuicije zapravo istinska stvarnost.

Paranoja, nalik onoj Velikog brata, javlja se u mnogim njegovim delima, a psihodelično, naizgled besmisleno pitanje „Da li androidi sanjaju električne ovce?“ izražava suštinu njegovog stvaralaštva. Pisanje romana poklapao se sa traženjem ličnih odgovora i njegovim emocionalnim borbama. Bio je uveren da je oboleo od shizofrenije.

Droga se često javlja kao tema njegovih priča. Dik je veći deo života bio u njenoj nemilosti.

Iako se nikada nije obogatio od svog rada, njegova dela stekla su kultni status da bi naposletku prešla u glavne tokove književnosti.

1962 godine za roman Čovek u visokom dvorcu dobio je nagradu Hugo za najbolji roman.

U isto vreme ga je zavoleo i Holivud što je za Dika značilo veliku zaradu od filmskih adaptacija njegovih priča i romana što je za cilj imalo snimanje (manje ili više uspešnih) blokbastera.

Dik je imao sestru bliznakinju koja je umrla kada su imali pet nedelja. Nakon smrti njegov pepeo je rasut pored njenog. U Dikovim delima čest motiv je i pojava fantomskog blizanca.

Upisao se na Berkli, ali je prekinuo studije ne položivši nijedan ispit.