Na današnji dan: Novosadski dogovor

Novosadski dogovor, dokument od deset zaključaka o jeziku koji su 1954. zajedno sastavili lingvisti iknjiževnici iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Nastao je nakon trodnevnog dogovaranja u Novom Sadu 10. decembra 1954. godine. S hrvatske strane sudjelovali su vodeći lingvisti onoga vremena: Josip Hamm, Ljudevit Jonke, Mate Hraste, a s njima su bili i književnici Mirko Božić, Marin Franičević, Jure Kaštelan. Zaključke Novosadskog dogovora koje su oni sastavili naknadno su potpisali s hrvatske strane i Josip Badalić, Antun Barac, Josip Barković, Dobriša Cesarić, Ivan Dončević, Petar Guberina, Joža Horvat, Stjepan Ivšić, Vojin Jelić, Slavko Ježić, Vjekoslav Kaleb, Slavko Kolar, Mihovil Kombol, Marko Kostrenčić, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, Ranko Marinković, Marijan Matković, Mijo Mirković, Stjepan Musulin, Vlatko Pavletić, Novak Simić, Petar Šegedin i drugi.

U nekoliko zaključaka Novosadskog dogovora je čak eksplicitno istaknuta ravnopravnost, npr. „Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su“, „Oba izgovora, ekavski i ijekavski, također su u svemu ravnopravna“. Naglašavanje ravnopravnosti očituje se i u sljedećim zaključcima: „U nazivu jezika nužno je uvijek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dijela“; „Treba spriječiti štetnu pojavu samovoljnog ʻprevođenja’ tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca“.

Dogovor sadrži i zaključak da će Matica srpska i Matica hrvatska zajedno napraviti priručni rječnik suvremenog srpskohrvatskog jezika, zatim sadrži zaključak o izradi zajedničke terminologije i zajedničkog pravopisa koji „izradit će sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Prije konačnog prihvaćanja nacrt će biti podnijet na diskusiju društvima književnika, novinara, prosvjetnih i drugih javnih radnika“. Unutar dogovora je i zaključak da „Komisije za izradu pravopisa i terminologije odredit će naša tri sveučilišta (uBeogradu, Zagrebu i Sarajevu ), dvije akademije (u Zagrebu i Beogradu), i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu“.

Novosadskim dogovorom je i formalno potvrđena ravnopravnost hrvatske i srpske varijante,^[2] a sprovođenje ravnopravnosti u praksi potvrđuju i kodifikacijska djela, Pravopis1960. i Rječnik 1967., koja su nastala kao rezultat Novosadskog dogovora: izišla su istovremeno u dvije ravnopravne verzije od kojih je jedna objavljena na ijekavici i latinici u Zagrebu, a druga na ekavici i ćirilici u Novom Sadu. U njihovoj izradi su ravnopravno sudjelovali predstavnici različitih varijanti, uključene su bile i Matica hrvatska i Matica srpska, koje su zajedno i objavile ta djela.

Što se tiče dvodijelnog naziva jezika, u Novosadskom dogovoru piše da je to naziv samo za „službenu upotrebu“, i to zbog ravnopravnosti naroda i varijanti. Na to podsjeća i Ljudevit Jonke braneći zaključke Novosadskog dogovora i četrnaest godina kasnije (čak i nakon Deklaracije): „U tim zaključcima se konstatira da su oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica) u svemu ravnopravna“ te da „je u službenoj upotrebi nužno u nazivu jezika uvijek istaći oba njegova sastavna dijela (srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski), ali u neslužbenoj upotrebi dopušteni su i nazivi hrvatski, srpski“.

O službenoj upotrebi naziva jezika Bernhard Gröschel^[4] - uspoređujući ustave jugoslavenskih republika iz 1947. s onima iz 1963. - uočava da je Srbija imala 1947. jednodijelni naziv srpski jezik te da je baš ona nakon Novosadskog dogovora prešla na dvodijelni naziv u ustavu iz 1963., dok je Hrvatska dvodijelni imala već u svom ustavu iz 1947. godine. Gröschel ističe da je time od strane Srba „i nominalno uklonjen serbocentrizam kod standardnog jezika koji im je zajednički s Hrvatima, kako je to zahtijevao Novosadski dogovor iz 1954., prema kojem u službenoj upotrebi imena jezika uvijek treba u glotonimskom spoju navesti komponente ʻsrpski’ i ʻhrvatski’“.

ZaključkeNobosadskog dogovora odmah je potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH), među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi.^[5] Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Na temelju ovih odluka izrađen je 1960. zajednički pravopis koji je Matica hrvatska objavila ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.