MALA SREĆA, Klaudija Pinjeiro
Ovo je takođe priča o pokajanju, o ponovnom susretu i drugim šansama. O ljubaznosti stranaca i o ono malo sreće, nekada sasvim dovoljne da se kockice poslože.
Možda se sećate koliko sam preporučivala na svom Instagram profilu prvi roman Klaudije Pinjeiro koji sam pročitala („Elena zna“), a koji je ujedno i prvi preveden na srpski jezik? Čak i da se ne sećate, evo ja ću vam reći – veoma sam ga preporučivala i jedno vreme sam stalno pričala/pisala o njemu. Naravno da se nisam tu zaustavila kada je ova argentinska spisateljica u pitanju – izdavačka kuća Blum je u međuvremenu izdala i „Katedrale“ (čita se u dahu, iako nisam ovim bila oduševljena koliko ostalim Klaudijinim romanima), a sada nas je Blum obradovao još jednim prevodom koji je upravo stigao na Makartove police – „Mala sreća“. Ovaj roman sam čitala u engleskom prevodu ubrzo nakon „Elena zna“ i ne mogu da se odlučim koja mi je favorit od ove dve, ali mogu da zaključim da Klaudija sjajno piše. Zato i želim da vam je preporučim.
“There are some things that no logic can justify. Maybe abandoning a six-year-old child is one of them. Unjustifiable.”
Zaista, šta može da opravda napuštanje deteta, ma koliko godina ono imalo? Pošto sam i sama majka, ne usuđujem se da direktno sebi postavim to pitanje, iskreno, ne želim ni da razmišljam o tome, jer je nezamislivo i nemoguće. Ipak, to se dogodilo junakinji ovog romana. Upoznajemo je u trenutku kada već dvadeset godina ne živi u Argentini; promenila je boju kose i očiju, promenila je ime. Život koji je ostavila za sobom je sakriven, ali ne i zaboravljen. Kada njen partner, koji ju je spasao dvadeset godina ranije (na više nivoa), premine, ona shvata da je njegov poslednji dar njoj bio povratak u Argentinu. I tako počinje njeno suočavanje sa sopstvenim ponorom.
O njenoj prošlosti saznajemo fragmentarno, kroz beleške koje je vodila na putovanju u Argentinu (naizgled), mada zapravo u svoju prošlost. Iako je sama sebe milion puta najoštrije osudila, kako se strašna tajna iz njene prošlosti postepeno odmotavala, shvatala sam da ona drugog izbora nije imala. I to je možda bio i najtragičniji momenat. Njena ispovest je neposredna i prilično neulepšana, duboko intimna i dirljiva, sa puno sugestivnih detalja koji upotpunjuju celu sliku – detalji iz detinjstva, mladosti, prvog braka, sve do tačke sa koje povratka nije bilo.
Ipak, ovo je takođe priča o pokajanju, o ponovnom susretu i drugim šansama. O ljubaznosti stranaca i o ono malo sreće, nekada sasvim dovoljne da se kockice poslože.
Baš se radujem što smo dobili prevod ovog romana, moram da primetim da su i korice divne, i još da kažem da se nadam da ćete ga čitati i uživati u njemu koliko sam i ja. I da, zahvaljujući „Maloj sreći“ dodala sam Alis Munro i njene pripovetke na svoju beskonačnu #tbr listu.
Piše: Ivana Balnožan