KNJIGE U KOJE SE ZALJUBLJUJEMO: ZAMAK, Aleksandar Petrović

Koristeći se elementima, kakve druge do kafkijanske atmosfere, otuđenja i sveopšte konfuzije koji, slutimo, vladaju van područja utvrde u koju je smeštena radnja, nije teško proniknuti u uzročno-posledične veze sveta gde čuvstvene duše mogu da opstanu jedino ukoliko žive unutar zidina sopstvenog uma
30.07.2019.
knjige u koje se zaljubljujemo zamak, aleksandar petrović

Piše: Violeta Ivković

“NORMA: (radoznalo) Dragi, zbog čega najviše žališ?

FRANC: (odlučno) Najveće razočaranje je kada se ostvari ono u šta veruješ.

GLAS SA RAZGLASA: Molimo vas da emocionalni prtljag ne ostavljate bez nadzora. U suprotnom, sigurnosna služba ga može bez upozorenja ukloniti, oštetiti ili uništiti.

NORMA: Kako to misliš?

FRANC: Uloga koju sebi odredimo oblikuje ono što učimo, proživljavamo, želimo, čega se plašimo, zbog čega oklevamo, izbegavamo i kajemo se. Uz nju ide i pogodna priča koja će potvrditi da ispravno sagledavamo svet. Ubeđujemo sebe da je to upravo ona priča uzbudljivog toka i sa srećnim završetkom, u koji zaista ne verujemo. Negde duboko u nama okovano je uverenje da je takvo postojanje laž. Sve oko nas govori tome u prilog. Tražimo one u koje ćemo se razočarati. Želja da budemo u pravu jača je i od ljubavi. Pogotovu što je riskantna, nesigurna i može nas odvući u nepoznatom pravcu.

NORMA: Valjda je to suština...”

 

Gornji navod je iz dramske minijature Aleksandra Petrovića Voz za Edenvil, koja je 2018. osvojila nagradu na poznatom konkursu Radio Beograda. Ali ovde se pisac nije zaustavio – od uvertire je nastala sjajna književna kompozicija, između ostalog i stoga što je Aleksandar jedan od onih stvaralaca koji dobru ideju ne ispušta, ne pušta dok iz nje kao kap krvi ne iscedi poslednju kap sopstvenog dara.

Junake je preselio u roman jer su imali još štošta da kažu. Zato u Zamku srećemo (ponovo, uvek, zauvek) Merilin Monro i Franca Kafku, kao vanvremenske uzore sumnji i smutnji nekadašnjih svetova koji se tek prividno menjaju slivajući se (ponovo, uvek, zauvek) u Sada.

Aleksandar Petrović niti jednim retkom ne nameće zaključke, već nam pomoću proze najvišeg reda ostavlja da sami dokučimo razloge zbog kojih ova dva jedinstvena junaka zaključava u svoj Zamak. Koristeći se elementima, kakve druge do kafkijanske atmosfere, otuđenja i sveopšte konfuzije koji, slutimo, vladaju van područja utvrde u koju je smeštena radnja, nije teško proniknuti u uzročno-posledične veze sveta gde čuvstvene duše mogu da opstanu jedino ukoliko žive unutar zidina sopstvenog uma.

Čitajte Zamak i uživajte. Jer, kako kaže sam pisac – “Naša kompanija neće preuzimati odgovornost za životne propuste putnika.”

Podelite: