DEVOJČICA, Edna O Brajen
Roman Edne O’Brajen, DEVOJČICA, nastao je po istinitom događaju, ali istina koju nam on prenosi drugačija je od istorije implicirane istorijskim tekstom i elementima koji ga čine. Istina književnosti je dublja i suštinskija od tragičnih ali nama vremenski, geografski i kulturološki dalekih događaja.
Književnost vs istorija – 1:0
U noći između 14. i 15. aprila 2014, islamistička teroristička grupa Boko haram otela je 276 studentkinja između 16 i 18 godina. Otete su iz Državne škole za devojke u gradu Čibuku, u Nigeriji, sve su bile hrišćanske veroispovesti. Nekoliko nedelje pre ovog događaja škola je bila zatvorena zbog bezbednosnih razloga, ali tog dana devojke su došle da polažu završni ispit iz fizike. Pedeset sedam devojaka spaslo se odmah, iskočile su iz kamiona koji su ih vozili u nepoznatom pravcu. Neke je spasla nigerijska armija. Deset godina nakon događaja 82 devojke i dalje se smatraju nestalim osobama, a pretpostavka je da su još uvek u zarobljeništvu.
Boko haram je islamistička teroristička grupa koja deluje na severoistoku Nigerije, protiv su „zapadnog“ uređenja sveta, posebno kad je reč o položaju žena – žene ne treba da idu u školu već da se udaju i rađaju – i zalažu se za uvođenje šerijatskog prava. Od 2009. aktivno napadaju hrišćane koji čine polovinu stanovništa ove zemlje, haraju njihove škole, crkve, sela. Boko znači zabluda, prevara, samovoljnost i dolazi iz hausa jezika, a haram – zabranjeni greh, arapskog je porekla. Boko haram se otprilike prevodi kao „zapadno školovanje je greh”.
Otete devojke služe za razmenu zarobljenika, ponekad se vojnici žene njima, a najčešće im služe kao robinje, i u seksulanom smislu.
Boko haram ubio je na desetine hiljada ljudi u napadima na policiju, oružane snage i civile. Stradalo je preko 300.000 dece, a iz svojih domova raseljeno je 2,3 miliona ljudi. Aktivnost ove terorističke grupe dovela je do krize u zemlji i velike gladi.
Prema izveštaju Amnesti internešenela do 2014. oteto je 2.000 devojaka.
Ovo su činjenice, istorija. Brojke, datumi, nazivi. Historia (est) testis temporum, lux veritas, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis – Istorija je svedok vremena, svetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnik starine, Ciceron, prvi vek pre nove ere. Ipak, 2026 godina kasnije deluje da je istorija nepouzdan svedok, svetlo interpretirane istine, ne baš uspešna učiteljica, dapače, glasnik starine s govornom manom i zadihan toliko da jedva govori, zbog čega ga je veoma teško razumeti.
Istorija je kongnitivno iskustvo. Razumevanje da je nešto strašno.
A kada nestanu svi svedoci i učesnici, istorija je, u suštini, samo tekst.
Sraćom, postoji književnost koja činjenicu čini čitljivu srcu. I književnost svedoči, obasjava istinu, uči, sve isto kao i istorija, ali sasvim drugačije. Istorija i književnost razlikuju se kao brak i ljubav, Šatobrijan.
Roman Edne O’Brajen nastao je po istinitom događaju, ali istina koju nam on prenosi drugačija je od istorije implicirane istorijskim tekstom i elementima koji ga čine. Istina književnosti je dublja i suštinskija od tragičnih ali nama vremenski, geografski i kulturološki dalekih događaja. U romanu su istorijske činjenice u službi književnog dela izmenjene, dopunjene, dorađene, da bi tekst funkcionisao kao umetnost, koja podstiče čitalačku saosećajnost, poistovećivanje, (lično, često i bes), u svakom slučaju dublje uviđanje koje je prvi korak ka osvešćivanju.
Umesto o hiljadama devojčica koje je oteo, silovao, zarobio, ubio Boko haram, Edna O’Brajan piše o samo jednoj, ona ima ime, zove se Mirjam, ima brata Jusufa koji nosi plavu košulju, majku i oca, koji je vole, nasilnog ujaka. Vidimo je na putu ka pijaci, u školi, kako piše devnik. Devojčica nam postaje bliska, a njena književno uobličena sudbina postaje simbol, živ i topao. Njena sudbina je simbolična za sve druge slične sudbine devojka u Nigeriji, ali još i više od toga, govori o svim onim devojkama koje prolaze užase muške društvene dominacije i rodne frustracije, a potom osudu društva koje ih od žrtve najčešće pretvara u krivce.
Pojedinačne priče su pravi spomeni tragedije, načini na koji se svaka od devojaka nosila sa zajedničkom sudbinom. Mirjamina priča postaje naša priča.
Mirjam su oteli usred noći, iz škole, u uniformi. Kad ju je drugarica nagovarala da skoče iz kamiona u pokretu, nije se usudila. U kampu je upoznala drugu decu, postale su prijateljice po sudbini. U kampu je radila do iznemoglosti za vojnike i njihove žene, u kampu je učila da se moli po islamu, da zaboravi svoju religiju, u kampu su je silovili za jednu noć njih na desetine, u kampu su je udali za jednog vojnika kog je na kraju ubilo to što je izvršio strašan zločin „u ime islama“, po naređenju preklao je rođenog brata, zatrudnela je, porodila se na džakovima usred ledine, i onda uspela da pobegne.
Izvojevala je sama svoju slobodu, za sebe i svoju ćerku, ali onda su je njeni ljudi obeležili, drugačiji odnos je nemoguć, jer je bila obeležena. Postaje nevažno što je to bilo protiv njene volje, što je njena muka bila užasavajuća i što je u tome bila sama. Oduzimaju joj dete, dete je stigma, treba ga ubiti. Najjsnažniji bol koji konačno cepa Mirjamino srce jeste majčina hladnoća. Obeležili su te, ćerko.
Šta se u ovakvim situacijama dalje događa u stvarnom živor zavisi od mnogo činilaca, ali za književnost je važna poruka. Mirjam uspeva da se domogne svog deteta, i uz pomoć časnih sestara, zauvek nestaje.
Najčešće se pominju reči suze, drvo, majka, dete, žena, urlam, molim, ćutim, reči kojih nema u istorijskim tekstovima. A majstorstvo autorke i snaga književnosti kodiraju: osvesti se, probudi se, budi hrabra, ne odustaj. Razumevanje, oprost. Ljubav. To je učiteljica života.
Jednom sam bila devojčica ali više nisam
Kakav sam to zločin počinila?
Da li ću ikada više imati svoj dom?
Ljubica Pupezin