Daleki Istok nikad nije bio bliži

Manga je uopšteni japanski naziv za stripove, ali zahvaljujući specifičnostima koje odlikuju bogatu japansku izdavačku produkciju ovaj termin se širom sveta uobičajio kao poseban naziv za stripove koji dolaze iz Japana.

Način vizuelnog izražavanja autora, jedinstven način izdavanja, ogromni tiraži, gotovo fanatična ljubav Japanaca prema devetoj umetnosti, veliki komercijalni uspeh pojedinih serijala širom sveta… sve to čini da manga stripovi, ili kraće – mange, imaju posebno mesto u svim enciklopedijama savremene umetnosti i popularne kulture.

Slično kao i kada je reč o evropskom stripu, koreni mange leže duboko u narodnoj tradiciji i teško je utvrditi određen datum koji bismo smatrali rođendanom mangi. Postoje srednjovekovne ilustrovane knjige koje po svom obliku i sadržini veoma podsećaju na današnje mange. Ipak, kada je u pitanju savremeni strip u Japanu sa svim svojim karakteristikama, poreklo mange treba tražiti u prvim godinama nakon Drugog svetskog rata. U tim, po poraženi Japan, izuzetno teškim godinama japanska popularna kultura bila je pod velikim uticajem američke. U srcima poštovaoca stripa posebno mesto zauzeli su (slično kao i kod nas) Diznijevi stripovi, a posebno Miki Maus i Paja Patak. Japanski crtači stripova tada su uzor videli u američkim kolegama i počinjali su da ih oponašaju i crtaju na sličan način. Tako nastaje karikaturalni crtež u kom su likovi predstavljeni sa naglašenim šakama i velikim očima i u kom se kadrovi smenjuju filmskom dinamikom, kojom kao vrtlog uvlače čitaoca u radnju.

Osim pomenutog dominantnog stilskog izraza mange su posebne po mnogim drugim svojstvima. U ono po čemu ljudi izvan Japana lako prepoznaju mange spadaju i specifičan format i način štampe. Širom sveta mange se štampaju na formatu 130 x 190 mm, što je format koji je u evropskoj kulturi karakterističan za romane ili zbirke poezije, više nego za stripove. Međutim, najveća razlika između evropskih i američkih stripova u poređenju sa japanskim je u tome što se mange štampaju tako da se stranice i kadrovi stripa čitaju zdesna nalevo! Tako se čita u Japanu, pa i izdavači van Japana zadržavaju taj izvorni oblik, uz kratko uputsvo čitaocima na početku knjige. Iznenađujuće zvuči kada vam neko kaže da se strip čita „unazad”, ali praksa je pokazala da čitaocu treba svega nekoliko strana da se navikne i potom nesmetano uživa u stripu. Postoje i izdanja koja se preslikavaju i štampaju „u ogledalu”, kako bi se stripovi mogli čitati na uobičajeni, zapadnjački način – sleva nadesno, ali brojni su razlozi zbog kojih ljubitelji mangi ne vole ovakav postupak. U takvom izdanju svi desnoruki junaci stripa odjednom postaju levoruki, čineći njihov broj nerealno dominantnim, a svi japanski natpisi i onomatopeje štampaju se naopako. Ima i drugih razloga koji smanjuju užitak u čitanju, a ova dva su najčešće isticana.

Kada govorimo o stilizaciji karakterističnoj za japanski strip nužno je pomenuti autora koji se često naziva „ocem mange” i začetnikom specifične japanske škole. Ta laskava titula s pravom se dodeljuje Osamu Tezuki, najslavnijem i najuticajnijem autoru mangi. Osamu Tezuka (1928-1989) je bio lekar po struci, ali je celu karijeru posvetio crtanju stripova. U njegovo vreme poziv crtača stripova u Japanu nije bio tako cenjen kao danas, pogotovo ne kao poziv lekara, ali Tezukina ljubav prema crtanju je bila neuporediva. Još kao student je počeo da objavljuje svoje radove i nije prestao do kraja života. Veliku inspiraciju je pronalazio u Diznijevim stripovima, pa je i sam crtao likove koji su vizuelno podsećali na njih. Njegovi najčuveniji stripovi su Kimba, beli lav, Buda, Adolf, Oda Kirihitu, Astro Boj… Tezukin uticaj na cele generacije crtača je bio zadivljujuće veliki. Mnogi su pokušavali da imitiraju njegov pokret i da crtaju slično kao veliki učitelj. Na taj način se formirao unikatan vizuelni izraz, stil prepoznatljiv po takozvanim „crtežima sa velikim očima”, koji mnogi čitaoci vezuju za mange uopšte. Sa širenjem mangi po svetu i rastom njihove popularnosti ovaj Tezukin uticaj se širio i izvan Japana, pa tako sada imamo obrnutu situaciju u odnosu na pomenutu posleratnu japansku scenu. Danas mnogi evropski i američki autori imitiraju karakteristični japanski manga-stil.

Stripovi u Japanu izlaze u nastavcima, u specijalizovanim časopisima, najčešće mesečnicima, koji sadrže delove po nekoliko različitih serijala. Časopisi imaju po više stotina stranica, a obično svakog meseca predstave po jedno ili dva poglavlja nekoliko strip-serijala (po oko 20-50 strana). Najpopularniji serijali se kasnije objavljuju u zasebnim knjigama – tankobonovima. Jedan tankobon sadrži nekoliko poglavlja jednog stripa, najčešće desetak i ima oko dvesta strana. Pojedini serijali u Japanu izlaze već nekoliko decenija, imaju preko hiljadu poglavlja i objavljeni su u preko sto tankobonova, koji se nastavljaju jedan na drugi! Sve to čini da mange u Japanu budu jeftine i dostupne svima. A u Japanu stripove čitaju svi, bez obzira na pol ili godine. Zbog toga se osim u žanrovske, stripovi svrstavaju i u posebne kategorije prema tome kome su namenjeni. Tako su recimo đosei mange namenjene ženama, seinen muškarcima, a kodomo deci. Šođo mange su stripovi za devojčice, a šonen za dečake. Naravno, ove podele nisu striktne, već samo daju okvirne smernice čitaocima šta mogu da očekuju u jednom manga serijalu.

Popularnost mangi u Japanu je teško zamisliti. Skoro trećinu svih štampanih publikacija čine mange. Najpopularnije među njima redovno dostižu tiraže od preko dva miliona primeraka. Poslednjih godina serijali kao što su Naruto, One Piece, Dragon Ball, Berserk, Ghost in the Shell, Full Metal Alchemist, Bleach ili Attack on Titan osvajaju sva svetska tržišta, a u Japanu se na top listama bestselera smenjuju u postavljanju novih rekorda u prodatim primercima. Vodeći naslovi na tim top-listama se svake godine prodaju u tiražima od nekoliko miliona primeraka. Primera radi, u prvoj polovini tekuće godine nove epizode One Piece-a prodale su se u više od sedam miliona primeraka! I to samo u Japanu, ne računajući licencna izdanja širom sveta, gde su svi pomenuti naslovi (kao i brojni drugi), takođe, izuzetno popularni. Sve to je uticalo da autori stripova, takozvane mangake, budu prave pop-zvezde, koje uživaju u slavi i bogatstvu. San mnoge dece u Japanu je da se jednog dana bave pisanjem i crtanjem mangi (izuzetan uspeh je postigao serijal Bakuman, koji na komičan način predstavljaju nedaće i izazove s kojima se suočavaju dva dečaka koja sanjaju o tome da postanu slavni autori mangi) . Izdavačko tržište u Japanu poslednjih godina beleži prodaju mangi u vrednosti od preko 400 miliona dolara svake godine i ima značaj za celokupnu državnu ekonomiju. Od kraja devedestih godina XX veka i posebno od početka novog milenijuma mange počinju da osvajaju Evropu, a potom i ceo svet i najčitaniji su stripovi u svakoj zemlji u kojoj se objavljuju. Posebno su omiljeni među mlađim generacijama čitalaca. Za veliku popularnost mangi izvan Japana najzaslužniji su anime – animirani filmovi i to najčešće predstvavljeni kroz dugovečne serijale, koji se mesecima emituju na specijalizivanim televizijama. Anime se obično prave nakon što neka manga doživi uspeh kod čitalaca i producenti procene da će imati komercijalni uspeh i sa animiranim serijalom.

Kao zaključak bismo mogli primetiti da pomalo paradoksalno zvuči da je bilo potrebno da počnemo da štampamo stripove naopako i čitamo unatraške da bismo raspirili interesovanje među mlađim naraštajima. Ipak, da je zaista tako najbolje svedoče povećani tiraži domaćih izdanja i redovno prisustvo mladih čitaoca u domaćim striparnicama. A u tim striparnicama između dve mange oni otkrivaju i stripove drugih škola. Tako stasavaju nove generacije poklonika devete umetnosti. Budućnost strip-izdavaštva se iznenada čini svetlijom nego što je izgledala pre samo nekoliko godina. Ključnu ulogu u tom poletu igraju mange.

Tekst:Milan Jovanović
Izvor: https://darkwood.co.rs/mange-priblizavanje-dalekog-istoka/