Čije rođendane slavimo ovog juna - I deo

Stigli smo do letnje ekipe, pa da vidimo kome je to rođendan uskoro!
01.06.2023.
čije rođendane slavimo ovog juna i deo

Ana Ahmatova - Ne ponavljaj – dušo ponosita –
Ono što si negde mogla da pročitaš,
No možda je poezija i sama –
Jedan veličanstven citat.“

 

Ana Andrejevna Ahmatova rođena je 23. juna 1889. godine u Velikoj Fontani, predgrađu Odese, u porodici inženjera Andreja Gorenka, koja je pripadala eliti Odese. Bila je treće od šestoro dece. Porodica se ubrzo seli u Sankt Peterburg u Carsko Selo, za koje su vezane sve uspomene iz detinjstva pesnikinje. Stihove je počela da piše u jedanaestoj godini. U porodici Gorenko niko nije pisao poeziju i otac nije odobravao Anino zanimanje za poeziju i pisanje. Smatrao je da ona time sramoti porodicu, zbog čega Ana svoje stihove nikada nije potpisivala prezimenom Gorenko, već Ahmatova, što je bilo prezime njene prabake Tatarke.

Jedna od sjajnih, izuzetnih i najtalentovanijih ruskih pesnikinja. Gorda i istovremeno nežna žena proživela je dug život, ispunjen mnogim tragičnim iskustvima. Njena biografija dostojna je romana ili filma, što su njeni savremenici, ali i dramaturzi, režiseri i pisci nakon njene smrti opisivali u svojim delima. Bila je svedok dve revolucije i dva svetska rata, osetila je represiju diktature, patnju i smrt najbližih. U ranoj mladosti, dok je bila u Marijinskoj gimnaziji u Jevpatoriji, upoznala se sa talentovanim mladim pesnikom Nikolajem Gumiljevim sa kojim se venčala 1910. godine. Bila je to ljubav na prvi pogled. Na medenom mesecu koji su proveli u Parizu, Ana se prvi put susreće sa Evropom i upoznaje mladog italijanskog slikara Amadea Modiljanija, sa kojim će biti u kratkoj, ali snažnoj i nezaboravnoj ljubavnoj vezi. Po povratku u Rusiju, muž koji je već bio poznat pesnik, uvodi je u literarne krugove Sankt Peterburga, koji odmah zapažaju Aninu posebnost i talenat. Kako stihovima, tako i neobičnom lepotom, gracioznošću i srdačnošću Ana je pokorila literarnu boemiju Sankt Peterburga.

Godina 1912. je prelomna za Aninu biografiju. Te godine rodila je jedinog sina Lava Gumiljova, a u tiražu od 300 primeraka izlazi njena prva knjiga pesama pod nazivom Veče, koja joj donosi poštovanje čitalaca i popularnost. Nakon dve godine Ana Ahmatova objavljuje drugu zbirku pesama Brojanice (Čёtki), koja je bila pravi trijumf. I publika i kritičari hvale njene stihove, slaveći je kao najpopularniju pesnikinju tog vremena u Rusiji. Revolucionarne 1917. godine ona objavljuje svoju treću zbirku pesama Belo jato (Belaя staя) u imponzantnom tiražu od 2000 primeraka. Godine 1918, kada je Ana već bila poznatiji pesnik od muža, par se razvodi. Iste godine Ana se ponovo udaje za naučnika i pesnika Vladimira Šilejka, specijalistu za Stari Egipat. Nakon tri godine, 1921. par se rastaje (zvanično se razvode tek 1926. godine), a Anin prvi muž, Nikolaj Gumiljov je iste godine uhapšen i streljan, a pesnikinja teško preživljava smrt oca svog sina koji ju je uveo u svet poezije.

Od sredine 1920. godine za pesnikinju nastupaju teška vremena. Pod stalnom je prismotrom, knjige joj se ne štampaju. Ana se izdražava radeći prevode, eseje i kritike. Pesme iz Zbornika koji je objavljen 1924. godine su proglašene za provokativne i antikomunističke, a 1935. godine uhapšeni su joj sin Lav i nevenčani muž Punjin. Mira u duši i bezbrižnosti više nije bilo u njenom životu. Pred sam Veliki otadžbinski rat 1940. godine Ana završava značajnu obimnu autobiografsku poemu Rekvijem, koju je pisala pet godina, a štampanu tek 1963. godine u Minhenu (i u Tel Avivu, ali bez znanja autora) posvećenu žrtvama represije tridesetih godina u Sovjetskom Savezu. Poznate zbirke pesama su: Veče, Belo jato, Bokvica, Protok vremena, Brojanice, Anno Domini, Trska.

Ana Ahmatova je preminula 5. marta 1966. godine u 76. godini, nakon duge i teške bolesti.

 

Žan Pol Sartr - “Što se tiče ljudi, ne zanima me ono što jesu, već ono što mogu postati.”

 

Žan Pol Sartr jedan je od vodećih filozofa egzistencijalizma. Rođen je 21. juna 1905. godine. Bio je filozof i književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Učestvovao je, u skladu sa svojom filozofijom angažmana, u protestima protiv rata, diskriminacije i diktature.

Sam je svoju filozofiju nazvao egzistencijalističkom jer je poznat njegov stav da egzistencija prethodi esenciji. Čovek postoji pa se određuje. U središtu egzistencijalizma, koji se vidi kao nedeterminističko stanovište, čovek je biće osuđeno na slobodu. Prvi korak egzistencijalizma, smatra Sartr, jeste da svakog čoveka odredi prema onome što jeste i da na njega položi totalnu odgovornost za egzistenciju. Ukratko, svaki je čovek slobodan da odluči kakav će čovek postati/biti.

Posle gimnazije upisao je prestižnu Visoku školu normi, u kojoj je sreo svoju buduću saputnicu Simon de Bovoar, kasnije utemeljivačicu feminizma i feminističke filozofije.Po završetku studija radio je jedno vreme u Avru kao profesor filozofije, a zatim je otišao u Berlin, gde je proučavao Huserla i Hajdegera. Kada se vratio u Avr objavio je (1936) filozofske eseje Transcendencija Ega i Imaginacija, zatim (1939) Skica teorije emocija, kojima u Francusku donosi nemačku fenomenologiju i egzistencijalizam. Posle putovanja u Italiju (1936) ponudio „Galimaru“ roman Melanholija. Poznati izdavač ga je odbio. Ovo delo postaće 1938. Mučnina. Od tada pa sve do kraja života Sartr će nastupati na tri fronta: filozofskom, književnom i političkom. Član Pokreta otpora i zarobljenik za vreme Drugog svetskog rata, bio je jedno vreme blizak komunistima, ali se s njima razišao još pedesetih godina. Žan-Pol Sartr je 1964. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, koju je odbio da primi, uz obrazloženje da je uvek odbijao zvanične počasti, i da ne želi da se ravna sa institucijama. Njegova najznačajnija filozofska dela su Biće i ništavilo (1943), trotomni Putevi slobode (1945 — 1949; Zrelo doba, Odlaganje i Ubijene duše) i Kritika dijalektičkog uma (1960).

 

 

 

Tekst: Jelena, @mischiefs_journey_trough_books

Podelite: