Bele životinje su veoma često gluve, Ivana Miškova

Naslov knjige, Bele životinje su veoma često gluve, metafora je unutrašnjeg albinizma – unutrašnje gluvoće i slepila koji čoveku oduzimaju ravnotežu i uvode ga u veze i okolnosti koje mu nanose štetu i vode ga u propast.

Knjiga sadrži jedanaest kratkih priča koje odlikuju apsurdna radnja, ekscentrični likovi i sofisticirani humor. Protagonisti su sanjari sa iskrivljenom percepcijom stvarnosti ili sebe, zarobljeni u iluzijama ili fiksnim idejama koje ih otuđuju od sopstvenog života. Oni istrajavaju u čaurama jer se plaše da se predaju svojim strastima, ne umeju da vole druge i sebe, nesposobni su da se odupru ili otvore okolnostima, nesposobni za saosećanje. Svesni su svojih slabosti, nedostataka i grešaka i očekuju pravičnu kaznu za svoju krivicu u vidu klјuča koji je nestao ispod postave, pada u dvorište, proterivanja iz stana od strane sopstvenog gosta ili silovanja. Posmatramo ih u kritičnim situacijama u koje autor zalazi detalјno, sa osobitim razumevanjem analizirajući njihovu povredu, gubitak ili stid.

Simbolična je naslovna priča u kojoj se pojavlјuje trofej belog jelena koji je oko vrata imao gumu u koju se zaglavio kao mladunče i rastao s njom. Upravo je to iskustvo junaka ovih priča. A Ivana Miškova im uklanja te „gume“ s vrata. Ili barem otvara mogućnost za takvo oslobođenje.

Ivana Miškova (1981) svrstava se među zvezde nove generacije čeških proznih pisaca. Diplomirala je na Književnoj akademiji u Pragu. Radila je kao urednica kulturnog programa na radiju Vltava od 2007. do 2013. Debitovala je radio dramom „Popodne s liliputancem“ (Odpoledne s liliputem) 2007. godine. Pet godina kasnije objavila je svoje prvo prozno delo, novelu „Zapaljenje“ (Nícení), za koju je nominovana za Češku nagradu za knjigu i Nagradu Jozef Škvorecki. Drugu knjigu, zbirku kratkih priča „Bele životinje su veoma često gluve“ (Bílá zvířata jsou velmi často hluchá), objavila je 2017. godine.