ARHITEKTA MUSTAFA MUSIĆ- monografija, manifest ili brodski dnevnik?

Ova na svaki način ambiciozno sačinjena knjiga pored toga što predstavlja opus našeg istaknutog arhitekte Mustafe Musića, poput neke vrste brodskog dnevnika,daje i dobru sliku naše urbane kulture razdoblja od 1975 – 2020, pa će stoga biti dragoceno štivo za svedoke tog vremena, a izvesno i za mlade radoznalce.

Ako se za stvaralački opus arhitekte Mustafe Musića sa pravom može reći da je avangardan, samo sebi svojstven, originalan, dosledan u svom kreativnom pristupu, onda se prema monografiji Arhitekt Mustafa Musić treba odnositi kao prema kontinualnom sledbeniku njegove stvaralačke pozicije.

Iako je knjiga posvećena jednom arhitekti ona, pre svega, promoviše arhitekturu u njenom najsvetlijem, iskonskom maniru, kao kreativnu disciplinu, umetnički izraz ali i kao stanje duha i stil života. Radi toga knjigu preporučujem ne samo arhitektima, umetnicima i dizajnerima, već i svima onima čija lična interesovanja teže ka misaonoj i perceptivnoj stimulaciji.Knjigu preporučujem ne samo arhitektima, umetnicima i dizajnerima, već i svima onima čija lična interesovanja teže ka misaonoj i perceptivnoj stimulaciji.

Iz recenzije Vladana Đokića

*

Fragmenti povijesti naše urbane kulture

Ova knjiga, kao svako štivo kojeg nazivamo “dobrim”, pobudit će raznolike interese i zadovoljit različite tipologije čitatelja. Za one koji žele temeljitije razumijeti projektni opus Mustafe Musića, upućuje se na bogatu grafičku dokumentaciju kataloga odabranih radova. Koga zanima kontekstualizacija tih radova i njegovih projektnih strategija, pak, može pročitati izvrstan i sveobuhvatan uvodni esej Zorana Lazovića, dok uvid u ličnost samog arhitekta nudi intervju i niz svjedočanstava prijatelja i kolega, počevši od Borisa Podrecce.

A s aspekta povjesničara arhitekture, ova knjiga je prepuna iskri, tragova, pitanja. Svako tko se bavi razumijevanjem vremenskih i povijesnih okvira arhitektonske kulture zadnjih pedeset godina na našim prostorima naći će u radu Musića teme za daljnja istraživanja. Njegov rad pripada trima povijesnim fazama koje su karakterizirale ovaj jedinstveni geografski kontekst, faze koje su uvjetovane od,između sebe dosta različitih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih okvira: osamdesete godine, ratne i tranzicijske godine, današnji kontekst. Ravnoteže i tenzije koje Musić stvara svojim radom do tih različitih konteksta izrazito su inspirativne, indikativne, i govore nam mnogo, i to ne samo o njemu, već i o cijelom miljeu najprije beogradske, a zatim i jugoslavenske urbane kulture zadnjih desetljeća Jugoslavije, koji je proživio tragične devedesete i djeluje u današnjici. Povijesne etape koje su definitivno označile tu generaciju naših intelektualaca i kreativaca iz svih disciplina, i koje su neraskidivo vezane sa suštinom njihovog rada.

Važno je to naglasiti, da bi se izbjegle pojednostavljene interpretacije i etiketiranja – kojih na svu sreću u knjizi uopće nema. Takozvana postmoderna žila je u prvom radu Mustafe Musića izrazito kontekstualna, specifična, kao što je to bio cijeli tzv. postmoderni “pokret” u Jugoslaviji, o kojem treba još mnogo napisati i ispričati. U godinama radikalne redefinicije arhitekture, profila arhitekta i statusa arhitekture u razvoju grada, teme koje su zahvatile cijelu međunarodnu arhitektonsku kulturu od sedamdesetih naprijed, jugoslavenski prostor sudjelovao je u toj diskusiji, s aktivnim, ali i jako originalnim idejama. Jasno je da su same premise, one striktno disciplinarne teme, preuzete od transnacionalnog pokreta, koji je lansirala venecijanska “Strada novissima”: potreba za uključivanjem šire povijesti i tradicije u arhitektonsku teoriju i praksu, za razvijanjem konceptualnog razmišljanja u arhitekturi, za integralnim povezivanjem – prostorskim, jezičnim, simbolnim – projekta s gradom.

Međutim, na lokalnom nivou postmoderna primljena je na našem teritoriju – kako je ironično u jednom dijelu knjige nazvano “kada postmoderna ide na selo” –od strane jednog drugačijeg profesionalnog i socijalnog miljea nego što se to podrazumijeva kada govorimo o figurama koje su razvile ovaj fenomen na zapadu. Na ovim prostorima je riječ o jednoj novoj, kako je Lazović naziva “buntovničkoj” generaciji, koju spopadaju kontradikcije gorostasa socijalizma, koja “upotrebljava” Rossija, Portoghesija, Kriera kao generacijsko oružje u procesu promjene društva, njegove suštinske rekonstrukcije preko arhitekture i umjetnosti. Za razliku od međunarodne scene, čiji su akteri već bili afirmirani arhitekti koji eksperimentiraju teoriju paralelno s izgrađenim djelima, naš kontekst proživljava teorijsku elaboraciju u najkritičnijim godinama Jugoslavije, gdje su mogućnosti profesionalne afirmacije i konkretne gradnje bile svedene praktično na nulu. I gdje je, za razliku od velikih zapadnih pozornica (razna Biennala, Milanski Triennale, sve važnije arhitektonske revije), praksa tzv. postmoderne na svom početku dosta subverzivna, skoro enigmatski konceptualna praksa, potisnuta u studentske galerije i ciklostilne publikacije. Baš radi toga, postmoderna je na našim teritorijima rijetko kada bila nostalgična operacija, karakterizirana čežnjom za “izgubljenim riječima” arhitekture, već je bila više kulturna i intelektualna, u potrazi za novim oblicima izražavanja, oživljavajući izabrane fragmente povijesti.

Ta buntovnička, skoro avangardna metodologija afirmacije ideja kroz instalacije i manifeste je to što od početka čini posebnim ne samo rad Musića, već i cijelu jugoslavensku postmodernu generaciju. U tom smislu, njegov rad, od mjerila dizajna do grada, od skulpture do umjetničke instalacije, od obnove SKC-a do figura Slavije, metodološki (a ne stilski) ima veće afinitete s radom jednog Superstudia iz sredine šezdesetih nego sa samim Krierom, Holleinom ili Venturijem. I kod fiorentinske grupe se projektna aktivnost pozicionirala negdje između umjetnosti i arhitekture, daleko od konsolidiranog akademskog ambijenta, s vrlo bliskimo dnosom do povijesnih avangarda, pogotovo sovjetskih. Duh avangarda iz dvadesetih godina – većinom prezrete sa strane zapadnih postmodernista, zbog njihovog jezičnog “osiromašenja” arhitekture – ima, čini se, vrlo važnu ulogu, konceptualnu i projektnu, u radu Musića, kao što je uostalom i imala u istraživanjima mladog Koolhaasa. Rad koji, zahvaljujući ovoj odličnoj izdavačkoj operaciji, poziva povjesničare na jednu širu povijesnu interpretaciju ovog fenomena i vremena, koji bi imao za cilj ispričati parabolu nekad za društvo centralne a danas segregirane i pomalo izgubljene urbane kulture s ovih prostora.

Luka Skansi, povjesničar arhitekture

Politecnico di Milano