Aleksandar Đuričić, ČUVARKUĆE

Aleksandar Đuričić je udovice naših velikih pisaca video baš ovako, kao žilave ali nežne izdanke bez čije podrške njihovi muževi ne bi postali ono što jesu. One su ih najbolje razumele, negovale maštovite dečake u njima, bile podrška kada je to neophodno, čitale i otvoreno kritikovale tek dovršene verzije rukopisa.
22.08.2019.
aleksandar đuričić, čuvarkuće

Piše: Aleksandar Petrović

Čuvarkuće su veoma otporne biljke koje prkosno preživljavaju bez obzira na uslove za opstanak. Ne smetaju im ni hladnoća ni vrućina. Lake su za održavanje i vrlo su lekovite. Veruje se da čuvaju od groma, bolesti i veštica.

Aleksandar Đuričić je udovice naših velikih pisaca video baš ovako, kao žilave ali nežne izdanke bez čije podrške njihovi muževi ne bi postali ono što jesu. One su ih najbolje razumele, negovale maštovite dečake u njima, bile podrška kada je to neophodno, čitale i otvoreno kritikovale tek dovršene verzije rukopisa.

Nisu sve te ljubavne priče bile one romantične, prva ljubav zaborava nema. Trebalo im je vremena da se pronađu, ali baš zato kada su se konačno spojili ta veza je ostajala neraskidiva sve dok se nije umešao večiti sudija koji sreću kvari.

Životi im nisu bili lagodni i bezbrižni. Kreativnost zahteva celog čoveka koji spolja, onima koji ga ne poznaju može izgledati kao pustinjak. Pisati se ne može posle povratka s dosadnog posla, ručka i kratkog popodnevnog odmora. Piskarati da, ali književnici koje su ove žene čuvale živeli su za literaturu. Izgarali su za nju, opterećujući sebe do granice samouništenja.

A njihove čuvarkuće su to hrabro podnosile. Znale su one s kakvim veličinama dele sudbinu i šta oni znače za istoriju književnosti. Često su sebe stavljale u drugi plan, radile za dvoje, prekucavale rukopise, trpele muževljeva lamentiranja o sumnji u sopstvenu vrednost. Gurale su ih napred čekajući da vide osmeh na njihovim licima koji je govorio više od svih njihovih ispisanih rečenica. To im je davalo snage.

Kada su ostale same jedino što im je pomagalo bilo je ponovno uranjanje u stvaralački svet koji su muževi ostavili iza sebe. Pisma, rukopisi, beleške na salvetama i ako imaju sreće kasete na kojima je sačuvan glas voljenog.

Žene – čuvarke književne vatre su Ljiljana Pekić, Brana Simonović, Jasmina Mihajlović, Leposava Milanin, Ljiljana Kapor, Branka Davičo, Zlata Jakovljević Lebović, Ksenija Šukuljević Marković, Ana Krdu i Slobodana Matić – Kovač.

Pogađate li ko su im bili muževi?

Podelite: