novo
previše mi to osam devojčica

PREVIŠE MI TO. OSAM DEVOJČICA

Darko Cvijetić
Previše mi to. Osam djevojčica Darka Cvijetića je roman koji se bavi dubokim filozofskim i moralnim dilemama, postavljajući pitanje svetog Avgustina: „Da li je moguće mrzeti greh, a ne mrzeti i grešnika?”. U središtu radnje romana Previše mi to. Osam djevojčica nalazi se ratni zločinac koji se, nakon odslužene kazne u Hagu, vraća u rodni grad. Povratak Filipa Latinovića simbolizuje traženje ravnoteže između zločina i kazne, propitujući ideju retributivne pravde: „oko za oko, zub za zub”. Cvijetić majstorski istražuje napetost između nepravde i pravde, uzimajući inspiraciju iz dela drugih pisaca koji su se bavili ljudskim zlom. Kroz ovaj kompleksan i kontemplativan roman, Cvijetić nam prikazuje fluidnost zla, koje zbog svoje tečnosti često ostaje nekažnjeno i time generiše nova zla.

Pitanje u duhu svetog Avgustina: „Da li je moguće mrzeti greh, a ne mrzeti i grešnika?” u središtu je filozofske i moralne dileme romana Previše mi to. Osam djevojčica Darka Cvijetića. Da li oprostiti zločincu znači zahtevati i dopustiti bolje postupanje prema njemu nego što zaslužuje? Može li se zauzeti objektivan i impersonalan stav prema zločincu, odbaciti mržnja, bes i ozlojeđenost, nakon što se pokajao i odslužio presuđenu mu kaznu pred zemaljskim sudovima? Da li je (jedini mogući) odgovor na ovo teško pitanje: „Previše mi to!” Centralna ideja romana sadržana je u jednostavnom zapletu: ratni zločinac vraća se iz Haga u rodni grad nakon što je odležao kaznu zbog počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti. Povratak Filipa Latinovića, u idejnom smislu, predstavlja traženje ravnoteže nepravde ispravljanjem položaja u kom su se našli zločinac i njegove žrtve. Da li ono što je nepravda ukinula (ubistvom, nasiljem, silovanjem), retributivnom pravdom mora biti ispravljeno prema načelu: „oko za oko, zub za zub”? U toj napetosti i nesrazmeri između zločina i kazne odigrava se radnja romana Previše mi to. Osam djevojčica. Težak je i kontroverzan piščev naum. Otuda i ne treba da čudi toliko ulaženja i izlaženja iz primarnog teksta u tekstove drugih pisaca (Krleža, Dostojevski, Drakulić, Arent, Cvijetić...) koji su pisali i svedočili o ljudskom zlu. Poput meditativne formule, Cvijetić ponavlja iskaz: „Strašno je biti (ja, ti, on/ona/ono, mi, vi, oni/one/ona)!”, jer kao ljudi imamo tendenciju da zaboravljamo i zle i dobre. Međutim, to što je Filip Latinović zao, ne znači nužno da smo mi dobri. Svi ljudi greše. I zato je podjednako strašno biti on, biti Filip Latinović, ali i biti Darko Cvijetić, jer „u Previše mi to. Osam djevojčica, Cvijetić se zagleda u lice zla, prepoznajući u njemu samo svoje lice, svoje pokrete, svoj život, mogućnost sebe dotjerana do krika, koji zanijemljuje i doziva ne-govor u tišinu.” Zlo je tečno. Završni deo trilogije – Schindlerov lift, Što na podu spavaš i Previše mi to. Osam djevojčica suštinski govori o fluidnosti zla, koje baš zbog toga što neretko ostaje nekažnjeno, generiše nova zla.

Srđan V. Tešin

Pošalji