ordesa

ORDESA

Manuel Vilas
Ordesa je priručnik za preživljavanje lično autora Manuela Vilasa koji, oprezan prema fikcionalnosti, govori o urušavanju sopstvenog života u nekoliko tematskih slojeva. Glavni je sačinjen od fragmentarnog rekonstruisanja, posredstvom sećanja, priča o njegovim roditeljima, nakon njihove smrti. Niko se ne spasava, pa ni sam autor, od te mešavine izmišljanja i gubljenja pamćenja koja predstavlja neizbežno svojstvo današnjih Španaca. Ordesa je knjiga puna milosrđa prema onima koje istorija nije zaštitila. „Banalni smo, i ko ne prepozna vlastitu banalnost još je banalniji“, piše Vilas i takvim prihvatanjem se zaokružuje neočekivano izvinjenje prema samom sebi: „Moguće je da se čovek na kraju zaljubi u sopstveni život.“ Naša priča je „opšta priča“. A „Ordesa“ je izvanredna knjiga.

Svetski bestseler – neodoljiva priča o ljubavi, gubitku i uspomenama.
Pomislio sam da je moje duševno stanje neodređena uspomena na nešto što se dogodilo u jednom mestu na severu Španije po imenu Ordesa, mestu punom planina…
Čovek na životnoj raskrsnici razmišlja o rodnom mestu, gde su mu roditelji nedavno preminuli. Rastrzan mislima, odlučuje da piše. Sledi smela hronika njegovog detinjstva i bespoštedni prikaz životnih iskušenja, neuspeha i trijumfa, arhiva uspomena bez laži i utehe o životu u jednom vremenu, uspomena na porodicu skromnog porekla osuđenu da ulaže velike napore a ubira retke plodove...
Seća se svega što je jednom bilo živo a više nije: svojih roditelja, Španije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, sopstvenog braka, pijanstava i neverstava koja su ga doveli do razvoda, odnosa sa sinovima. Istražujući svoj identitet, pita se: šta je čovek bez braka ili bez roditelja? Šta je čovek kad se suoči sam sa uspomenama?Nagrađivani španski pesnik i romanopisac Manuel Vilas priča o svemu što nas podseća da smo ranjiva bića, o potrebi da ustanemo i produžimo dalje kad nam se čini da je to nemoguće, kad su gotovo sve spone koje su nas povezivale sa drugima nestale ili smo ih mi pokidali. Kritičari ovaj autobiografski roman nazivaju „umetničkim delom koje uspavljuje bol“.

Pošalji

ORDESA

Valahiru
★★★★★
07.06.2022.
Ovaj naslov kupio sam na akciji. Pročitao sam nekoliko rečenica na sajtu izdavača, pa odlučio da je nabavim. Nisam imao velikih očekivanja, a dobio sam toliko toga. Šta reći o knjizi koju nisam mogao da odložim do kraja čitanja? Manuel Vilas piše o svom životu. Pomislio sam "Život jednog pisca. Običan čovek, baš kao što sam ja. Šta mi se tu može svideti?" Greška. Ogromna. On zaista jeste obična osoba, kao svako od nas. Ipak, povezao sam se sa tom običnom osobom. Dodirivao sam stranice knjige i prelazio na naredne uz poštovanje i ljubav. Gledao sam fotografije u njoj uz neku povezanost, ljubav na neki način. Kada čitate o drugima, dobijete osećaj da ih poznajete, pa steknete povezanost sa njima. Bar ja jesam. Zavoleo sam njega i njegove bližnje, zavoleo sam taj seat 600 i sve u vezi sa njim. Autor piše o rodnom kraju, o svom detinjstvu i sadašnjem životu. Piše o odnosu sa sada već bivšom suprugom, o razvodu i o odnosu sa sinovima. Seća se roditelja, a ta sećanja me najviše i pogadjaju. Taj bol kada izgubite voljenu osobu svi će nekad osetiti. Kada te osobe nisu više tu, a uspomene su ostale. Sećate se svih dogadjaja, dobrih i loših. Sve biste dali da vratite vreme ili da ih ponovo vidite, makar samo na tren. Autor piše o odnosu sa roditeljima, o navikama i želji da su neke stvari bile drugačije. Možda bi ponovo gledao u oca, ćutao i samo ga gledao. "Koliko sam samo puta dolazio kući, kad sam imao šesnaest godina, a nisam obraćao pažnju da li je otac tu, nisam znao da li je otac kod kuće ili nije. Imam mnogo toga da uradim, tako sam mislio, a to nije uključivalo nemo posmatranje oca. I sad se kajem što nisam više posmatrao očev život. Gledao njegov život, prosto-naprosto. Da gledam očev život, to je trebalo da činim svakog dana, dugo." Piše o prolaznosti, nemogućnosti da na vreme iskaže svoje emocije, ljubav i interesovanje za život drugih osoba. U mnogim delovima sam se zamislio, razmišljao o pročitanom, naježio se ili pustio suzu. Svestan je svojih grešaka iz prošlosti. Da li bi ih sve promenio da može? Toliko je pitanja koja bi ih sada pitao, toliko je toga što bi rekao i učinio. Sada je to nemoguće. "...Odgovor je očigledan: nisam pitao dok sam mogao jer sam mislio da ću ih jednog od tih dana pitati, kao da će uvek biti tu. Možda mi je bilo neprijatno da ih pitam za to putovanje, čini se da je to nešto veoma lično. I sve u svemu, u svakom slučaju, jedino očigledno je da ako treba nekoga nešto da pitaš, učini to sad i odmah. Ne čekaj sutra, jer sutrašnjica pripada mrtvima." Ova knjiga je sećanje na jedno vreme, davno prošlo. Ona je sećanje na život u Španiji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, na životna iskušenja, neuspehe i trijumfe. Svedočio sam svakodnevnici naroda u ovom vremenu, siromaštvu koje su svi krili kao tajnu, a o tome se znalo. Svedočio sam besu, radosti, ljubavi i patnji. Svedočio sam o životu.