NEMA OAZE
“ Oslonjen na vid i hod, roman Nema oaze mapira granice i svojstva savremenog sveta, kao i za njega nužnog pojedinca. Bezmalo drsko poverivši pripovedanje registru čulnog i opažajnog, Nema oaze radnju naizgled pokrenutu jednom posebnom, fetišistički posvećenom potragom, parabolično ukrupnjava u jednu od najvećih priča među pričama: onu o svrsi i prirodi našeg puta. U ovom slučaju, nepostojanje oaze i optimalnih društvenih ekosistema ne nalazi se samo na početku, sredini ili kraju misaone ili fizičke šetnje, već u sigurnosti činjenice da, ako nema oaza, nema ni fatamorgana koje smo često skloni da poturamo sebi kao mesta predaha na takvom putu.
