kosti
rasprodato

KOSTI

Nenad Milikić
Roman Kosti, autora Nenada Milikića, nije žalopojka nad srpskim sudbinama niti poziv na osvetu i odmazdu. Ovaj roman je priča o gradu koji se potocima krvi, logorima i zverstvima nepojmljivim zdravom razumu, obračunao sa svojim žiteljima, o gradu u kojem su se prijateljstva i kumstva prekidala potezima noža i o gradu u kojem više nema mesta za Srbe. Ovaj roman je nešto što se mora imati i čitati i iščitavati sve dok jednom, konačno i neopozivo, ne shvatimo da smo sami na svetu i da drugih osim sebe nemamo.

Istorija čovječanstva je zbir sukoba i ratova koja se, kada se odmakne na veću vremensku distancu, svodi na puko navođenje uzroka, nabrajanje topografskih pojmova i ,eventualno, broja poginulih. Što je distanca veća to podaci postaju manje zanimljivi pa čak i nebitni. Tako će biti i sa ratom u Bosni i teškim borbama koje su vođene oko i za glavni grad nekadašnje Socijalističke Republike, pokojne taman to liko koliko je pokojna i Jugoslavija. Odnosno, tako bi trebalo biti, ali neće. A neće biti zahvaljujući kostima. I onima uzi danim u temelje Republike Srpske i onima Nenada Milkića u kojima, trgajući od zaborava, uredno u fascikle vremena, slaže događaje i ratna dešavanja raskrinkavajući genezu nikad ugašene mržnje koja se kao žar na pogodnom vjetru rasplamsava u
požar čiji pohod iza sebe ostavlja samo smrt i zgarišta. Polazeći od predratnog Sarajeva koje se samo izvana razlikuje od onog 1914. ili 1941. godine, dok u svojim njedrima uredno čuva i njeguje mržnju prema svemu što je srpsko, Nenad ne pada u vatru i ne dopušta sebi da ga zavede nacionalna pripadnost nego objektivno sagledava i prikazuje i grad i ljude u njemu dijeleći ih, a to je nužno, na Muslimane, Hrvate i Srbe kao narode, ali i, što je od ključnog značaja za ovaj roman, na dobre i loše ljude. Nijednog trenutka Nenad ne prikazuje događaje ni njihove aktere crno-bijelo nego pokušava da pronikne u smisao besmisla sukoba čiji rezultat je nestanak Srba iz grada koji su gradili i u čija su njedra utkali svoje živote i živote svojih porodica. Ovaj roman nije žalopojka nad srpskim sudbinama niti poziv na osvetu i odmazdu. Ovaj roman je priča o gradu koji se potocima krvi, logorima i zvjerstvima nepojmljivim zdravom razumu, obračunao sa svojim žiteljima, o gradu u kojem su se prijateljstva i kumstva prekidala potezima noža i o gradu u kojem više nema mjesta za Srbe. Ovaj roman je svjedočanstvo o jednoj mržnji čiji korijeni sežu daleko i duboko i koja je od svog nastanka bivala samo veća i veća bez ikakve nade da će ikada zgasnuti. Ovaj roman je roman o nama i podsjetnik na sabraću, prijatelje, komšije i kumove i uputstvo za buduća po koljenja. Ovaj roman je nešto što se mora imati i čitati i iščitavati sve dok jednom, konačno i neopozivo, ne shvatimo da smo sami na svijetu i da drugih osim sebe nemamo. I da je samo mrtav Srbin dobar Srbin.

Goran Vračar
književnik

Pošalji