NIŠTA PROSJEČNO U ŠOLJICI SVEMIRA
Svaka prva knjiga poezije je – mladalačka, bilo je da je napiše pjesnik u tinejdžerskim godinama ili pak onaj koji je prevalio četrdesetu. Ono što je mladačačko je prvenstveno doživljaj da ti je tema čitav svijet, čitav svemir. Druga, treća i kasnije knjige tematski se nužno sužavaju, a ovo je ona u kojoj pokušavaš da kažeš sve.
Prva knjiga poezije Melihe Šuškavčević je mladalačka knjiga – po odvažnosti, po širini, po stavu. Već u naslovu – Ništa prosječno u šoljici svemira – čeka nas jedan stari književni trop, ali specifično variran. Hamlet je, poslovično, svemir htio da sabije u orahovu ljusku, dok ga Meliha Šuškavčević smješta u šoljicu. To je ipak optimističnija slika – šoljica je s gornje strane otvorena.
Svemir iz naslova ove knjige nije u fildžanu, jer šoljica ima ručku. Držeći se za ručku maternjeg jezika, Meliha Šuškavčević je svoje bogato životno iskustvo, dosad uglavnom artikulisano kroz fotografije, uspjela uobličiti u poeziju. I to je uspjela na takav način da će čitaoci željno iščekivati njenu narednu knjigu, onu gdje će tematski okvir morati biti nešto uže i manje od svemira.
Muharem Bazdulj
