himna mira

HIMNA MIRA

Ahmed Abdulmagid
„ (...) U ovom modernom svetu, punom otuđenosti i cinizma, Abdulmagid uspešno stvara jednomelodijsko delo gotovo lirske proze, delo koje harmonijskom sintezom fantastičnih i realističnihelemenata slavi samospoznaju, proviđenje, vrlinu i ljubav. To je delo koje demaskiranegativistički i tanatosovski poriv u čoveku, koje slavi prevazilaženje unutarnjeg slepila, besa,straha, krivice, izolovanosti i svakolikog mraka učaurenog u bespućima čovečijeg srca i uma.Abdulmagidov roman je jedan od onih za koje je govorio Gogolj da predstavljaju pravi književnidar jer nas nagone da činimo dobro.

(...) Abdulmagid vrlo uspešno sledi postmodernističke i poststrukturalističke književne struje,koje su utemeljili Borhes i Eko, a koje se bave pitanjem metapoetike, stvaralačke autorefleksije ianalizom samog čina pisanja kao egzistencijalnog poriva. U Himni mira se sreće i bajkovitiŠeherezadin okvir i lanac pripovesti koji snaži potrebu za pričanjem priča (pisanjem), kaoodbranu od smrti i tame, susrećemo Bulgakovljevu tehniku romana u romanu, kao i ponešto odHeseovog lutajućeg Sidarte, ali osećamo i Borhesovu peščanu knjigu koja otkriva da smo mi isami ništa više do priče i da je granica između fikcije i stvarnosti mnogo tanja no što bi se na prvipogled reklo.“ – Kristina Kecman
Pošalji