
ELIZABET FINČ
- IzdavačGeopoetika
- Žanr Beletristika
Džulijan Barns nam je priredio još jednu poslasticu. Ovoag puta očekuje nas priča o Elizabet Finč, profesorki, učiteljici, životnoj inspiraciji koja je ceo radni vek posvetila usmeravanju svojih studenata da misle svojom glavom, izgrađuju svoj stav i ostanu dosledni svojim idealima.
Ušteda 88 rsd (10%)
Sve cene su sa uračunatim PDV-om.
Kako da kupim?
Ukoliko poručujete preko sajta, ubacite željeni naslov u korpu, a potom pratite korake koji će vas odvesti
do kraja kupovine. Da bi kupovina bila uspešna, treba da, na samom kraju, štiklirate kućicu “slažem se sa
uslovima kupovine”. Ukoliko ste, prilkom popunjavanja podataka, uneli ispravnu mejl adresu, stići će
vam potvrda kupovine sa brojem porudžbine.
Ukoliko se ne snalazite, možete nam poslati mejl na sajt@makart.rs Odgovorićemo vam u najkraćem roku.
Poručite telefonom
Ukoloiko ne poručujete preko sajta, već porukom, kao način plaćanja jedina opcija je plaćanje pouzećem. Poruka ili mejl koji nam šaljete treba da sadrži: tačan naslov knjige (ili knjiga) koju želite, potpunu adresu (ime i prezime,
ulica i broj; mesto i poštanski broj) i broj telefona.
Imate pitanje za nas?
Ukoliko imate neko pitanje (o raspoloživim naslovima, o statusu porudžbine i sl.) ili ako se ne snalazite
prilikom poručivanja, možete nam poslati mejl na sajt@makart.rs Odgovorićemo vam u najkraćem roku.
U redu je ako se predomislite
Porudžbinu uvek možete da otkažete, pa čak i kad vam kurir pozvoni na vrata, donoseći knjige. Ali bi ipak najbolje bilo da nas blagovremeno obavestite, ako ste se iz bilo kog razloga predomislili. Možete nas pisati na mejl adresu sajt@makart.rs. U slučaju da ste izvršili uplatu ili platili karticom, pa morali da odustanete, novac će vam biti vraćen.
Na isti način možete nas obavestiti i ako imate nelu reklamaciju (nisu vam stigle sve knjige; neka knjiga je oštećena ili postoji greška u štampi i sl.), odmah ćemo vam se javiti radi dogovora kako da ispravimo grešku.
Ukoliko ste napravili porudžbinu, pa onda shvatili da u očekivano vreme isporuke nećete moći da primite pošiljku, javite nam se – promenićemo datum isporuke ili ćemo pošiljku preusmeriti na drugu adresu, ako vam tako više odgovara.
ELIZABET FINČ
Ana Marić
Evo nama jednog zanimljivog, sredovečnog naratora sa dva neuspešna braka za sobom - čoveka koji o sebi govori samo kroz jedan odnos koji ga je pratio kroz veći deo života, odnos sa svojim predavačem na kursu " Kultura i civilizacija", Elizabet Finč. Nestvarno mirna, staložena, izuzetno inteligentna, pomalo staromodna, žena zalutala u ovaj svet iz nekog drugog vremena, misteriozna, fascinantna, ona koja druge uči da uporište sopstvene razboritosti pronađu duboko u sebi - izgrađena je prema ličnosti novinarke Anite Brukner - i u tom smislu roman je i jedan veliki omaž njenoj fascinantnoj ličnosti. S druge strane o Elizabet Finč saznajemo samo posredno - iz tuđih sećanja, iz njenih spisa, iz ugla neobjektivnog naratora. Sama Elizabet o sebi govori kroz esej o Julijanu otpadniku, njenom alter egu, istorijskom uzoru koji je želeo da odbaci hrišćanstvo, posvećenom mističnoj strani religije. Ne znam da li je Barnsova namera bila takva, ali mi se i ovde nametnula ideja da se opsesija jednim likom bira ne bi li čovek izbegao suočavanje sa sopstvenim propuštenim životom ( u slučaju oba glavna lika) Izuzetan dodatak na samom kraju romana čini pismo studenta Džefa i njegovo viđenje dostojanstvene, magične, neuhvatljive, elegantne Elizabet koji ću vam ostaviti da otkrijete. Pismo upravo otvara omiljenu Barnsovu temu - nemogućnost da se o istoriji, bilo onoj ličnoj, bilo kolektivnoj, istoriji jednog naroda, govori objektivno. O onome što je nemoguće saznati ali što nikada neće umanjiti vrednost naše uporne potrage za istinom. Na momente pun oštrine, ironije, oštroumnih zapažanja koje Elizabet iznosi, nežnosti kojom Nil boji njenu snagu, stoicizam i mirenje sa sobom i svetom kojem ne pripada - roman će nam, možda, najviše reći o samom Džulijanu Barnsu i njegovoj potrazi za istinom, za ličnim uporištem kao i njegovoj ličnoj snazi da se sam sebi podsmehne, da ljubav istovremeno slavi i da joj se istovremeno ruga ne uspevajući da dosegne nivo stoicizma kome se divi u ličnosti drage žene. Sličnosti sa njegovom biografijom su prosto upadljive.Elizabet Finč, Džulijan Barns Ljubitelji Džulijana Barnsa razumeće moju subjektivnost u vezi sa najnovijim romanom - razumeću i one kojima njegova nedorečenost, dvosmislenost, ironija i poigravanje sa čitaocem nisu prijemčivi. Meni je roman, jednom rečju, magičan i jedinu paralelu koju mogu da pravim sa njegovim ostalim romanima je paralela sa romanom " Floberov papagaj". Evo nama jednog zanimljivog, sredovečnog naratora sa dva neuspešna braka za sobom - čoveka koji o sebi govori samo kroz jedan odnos koji ga je pratio kroz veći deo života, odnos sa svojim predavačem na kursu " Kultura i civilizacija", Elizabet Finč. Nestvarno mirna, staložena, izuzetno inteligentna, pomalo staromodna, žena zalutala u ovaj svet iz nekog drugog vremena, misteriozna, fascinantna, ona koja druge uči da uporište sopstvene razboritosti pronađu duboko u sebi - izgrađena je prema ličnosti novinarke Anite Brukner - i u tom smislu roman je i jedan veliki omaž njenoj fascinantnoj ličnosti. S druge strane o Elizabet Finč saznajemo samo posredno - iz tuđih sećanja, iz njenih spisa, iz ugla neobjektivnog naratora. Sama Elizabet o sebi govori kroz esej o Julijanu otpadniku, njenom alter egu, istorijskom uzoru koji je želeo da odbaci hrišćanstvo, posvećenom mističnoj strani religije. Ne znam da li je Barnsova namera bila takva, ali mi se i ovde nametnula ideja da se opsesija jednim likom bira ne bi li čovek izbegao suočavanje sa sopstvenim propuštenim životom ( u slučaju oba glavna lika) Izuzetan dodatak na samom kraju romana čini pismo studenta Džefa i njegovo viđenje dostojanstvene, magične, neuhvatljive, elegantne Elizabet koji ću vam ostaviti da otkrijete. Pismo upravo otvara omiljenu Barnsovu temu - nemogućnost da se o istoriji, bilo onoj ličnoj, bilo kolektivnoj, istoriji jednog naroda, govori objektivno. O onome što je nemoguće saznati ali što nikada neće umanjiti vrednost naše uporne potrage za istinom. Na momente pun oštrine, ironije, oštroumnih zapažanja koje Elizabet iznosi, nežnosti kojom Nil boji njenu snagu, stoicizam i mirenje sa sobom i svetom kojem ne pripada - roman će nam, možda, najviše reći o samom Džulijanu Barnsu i njegovoj potrazi za istinom, za ličnim uporištem kao i njegovoj ličnoj snazi da se sam sebi podsmehne, da ljubav istovremeno slavi i da joj se istovremeno ruga ne uspevajući da dosegne nivo stoicizma kome se divi u ličnosti drage žene. Sličnosti sa njegovom biografijom su prosto upadljive. Elizabet Finč, Džulijan Barns Ljubitelji Džulijana Barnsa razumeće moju subjektivnost u vezi sa najnovijim romanom - razumeću i one kojima njegova nedorečenost, dvosmislenost, ironija i poigravanje sa čitaocem nisu prijemčivi. Meni je roman, jednom rečju, magičan i jedinu paralelu koju mogu da pravim sa njegovim ostalim romanima je paralela sa romanom " Floberov papagaj". Evo nama jednog zanimljivog, sredovečnog naratora sa dva neuspešna braka za sobom - čoveka koji o sebi govori samo kroz jedan odnos koji ga je pratio kroz veći deo života, odnos sa svojim predavačem na kursu " Kultura i civilizacija", Elizabet Finč. Nestvarno mirna, staložena, izuzetno inteligentna, pomalo staromodna, žena zalutala u ovaj svet iz nekog drugog vremena, misteriozna, fascinantna, ona koja druge uči da uporište sopstvene razboritosti pronađu duboko u sebi - izgrađena je prema ličnosti novinarke Anite Brukner - i u tom smislu roman je i jedan veliki omaž njenoj fascinantnoj ličnosti. S druge strane o Elizabet Finč saznajemo samo posredno - iz tuđih sećanja, iz njenih spisa, iz ugla neobjektivnog naratora. Sama Elizabet o sebi govori kroz esej o Julijanu otpadniku, njenom alter egu, istorijskom uzoru koji je želeo da odbaci hrišćanstvo, posvećenom mističnoj strani religije. Ne znam da li je Barnsova namera bila takva, ali mi se i ovde nametnula ideja da se opsesija jednim likom bira ne bi li čovek izbegao suočavanje sa sopstvenim propuštenim životom ( u slučaju oba glavna lika) Izuzetan dodatak na samom kraju romana čini pismo studenta Džefa i njegovo viđenje dostojanstvene, magične, neuhvatljive, elegantne Elizabet koji ću vam ostaviti da otkrijete. Pismo upravo otvara omiljenu Barnsovu temu - nemogućnost da se o istoriji, bilo onoj ličnoj, bilo kolektivnoj, istoriji jednog naroda, govori objektivno. O onome što je nemoguće saznati ali što nikada neće umanjiti vrednost naše uporne potrage za istinom. Na momente pun oštrine, ironije, oštroumnih zapažanja koje Elizabet iznosi, nežnosti kojom Nil boji njenu snagu, stoicizam i mirenje sa sobom i svetom kojem ne pripada - roman će nam, možda, najviše reći o samom Džulijanu Barnsu i njegovoj potrazi za istinom, za ličnim uporištem kao i njegovoj ličnoj snazi da se sam sebi podsmehne, da ljubav istovremeno slavi i da joj se istovremeno ruga ne uspevajući da dosegne nivo stoicizma kome se divi u ličnosti drage žene. Sličnosti sa njegovom biografijom su prosto upadljive. Elizabet Finč, Džulijan Barns Ljubitelji Džulijana Barnsa razumeće moju subjektivnost u vezi sa najnovijim romanom - razumeću i one kojima njegova nedorečenost, dvosmislenost, ironija i poigravanje sa čitaocem nisu prijemčivi. Meni je roman, jednom rečju, magičan i jedinu paralelu koju mogu da pravim sa njegovim ostalim romanima je paralela sa romanom " Floberov papagaj". Evo nama jednog zanimljivog, sredovečnog naratora sa dva neuspešna braka za sobom - čoveka koji o sebi govori samo kroz jedan odnos koji ga je pratio kroz veći deo života, odnos sa svojim predavačem na kursu " Kultura i civilizacija", Elizabet Finč. Nestvarno mirna, staložena, izuzetno inteligentna, pomalo staromodna, žena zalutala u ovaj svet iz nekog drugog vremena, misteriozna, fascinantna, ona koja druge uči da uporište sopstvene razboritosti pronađu duboko u sebi - izgrađena je prema ličnosti novinarke Anite Brukner - i u tom smislu roman je i jedan veliki omaž njenoj fascinantnoj ličnosti. S druge strane o Elizabet Finč saznajemo samo posredno - iz tuđih sećanja, iz njenih spisa, iz ugla neobjektivnog naratora. Sama Elizabet o sebi govori kroz esej o Julijanu otpadniku, njenom alter egu, istorijskom uzoru koji je želeo da odbaci hrišćanstvo, posvećenom mističnoj strani religije. Ne znam da li je Barnsova namera bila takva, ali mi se i ovde nametnula ideja da se opsesija jednim likom bira ne bi li čovek izbegao suočavanje sa sopstvenim propuštenim životom ( u slučaju oba glavna lika) Izuzetan dodatak na samom kraju romana čini pismo studenta Džefa i njegovo viđenje dostojanstvene, magične, neuhvatljive, elegantne Elizabet koji ću vam ostaviti da otkrijete. Pismo upravo otvara omiljenu Barnsovu temu - nemogućnost da se o istoriji, bilo onoj ličnoj, bilo kolektivnoj, istoriji jednog naroda, govori objektivno. O onome što je nemoguće saznati ali što nikada neće umanjiti vrednost naše uporne potrage za istinom. Na momente pun oštrine, ironije, oštroumnih zapažanja koje Elizabet iznosi, nežnosti kojom Nil boji njenu snagu, stoicizam i mirenje sa sobom i svetom kojem ne pripada - roman će nam, možda, najviše reći o samom Džulijanu Barnsu i njegovoj potrazi za istinom, za ličnim uporištem kao i njegovoj ličnoj snazi da se sam sebi podsmehne, da ljubav istovremeno slavi i da joj se istovremeno ruga ne uspevajući da dosegne nivo stoicizma kome se divi u ličnosti drage žene. Sličnosti sa njegovom biografijom su prosto upadljive.