DOBOŠI NOĆI
Samo su od drveta bijelog javora izraslog na osojnim stranama bosanskih planina majstori iz Cremone mogli izraditi instrumente čiji je zvuk usporediv s imaginarnim božanskim pjevom. O tom drvetu, o sarajevskim noćima i pet godina života u Sarajevu od lipnja 1914. do kasne jeseni 1919. piše šumar i usputnik Mlade Bosne Josip Gubernik u svojemu monumentalnom djelu "Dnevnici sarajevskih noći".
Nakon što je napustio Sarajevo, o Guberniku se ne zna gotovo ništa osim da je otišao u Argentinu već 1920. te da su njegovi Dnevnici bili jedna od prvih knjiga izdanih nakon Drugoga svjetskoga rata, a da je njezino drugo izdanje nestalo u ratnome vihoru devedesetih.
U romanu "Doboši noći", naslovljenom kao i nikada pronađeni rukopis Ujevićeva romana, Miljenko Jergović stvara osobnost koja odjednom kao i famozni Dnevnici postaje stvarnom jer je zabilježena u knjizi. "Doboši noći" roman su i studija o jednom vremenu i jednom čovjeku, ali nadasve o jednoj izgubljenoj epohi.
U "Dobošima noći", ne bez razloga, Sarajevo se u veličanstvenoj metafori ogleda kao bubanj na čijoj napetoj koži dobuje čitavo dvadeseto stoljeće, a Josip Gubernik, taj maleni, suhonjavi austrougarski šumar i činovnik, postaje jedini mogući pisac jer on okom drugoga vidi i bilježi sve oko sebe, a njegovi zapisi postaju dokument koji natkriljuje ne samo njega već i generacije.
