evidentičar

EVIDENTIČAR

Ratko Bajčetić
Stare, jeftine, ali izdržljive i od kvalitetnog drveta pravljene klupe, pružale su se između dugačkog niza visokih, belih, ne baš dobro održavanih vrata u dugačkom hodniku. Kasna i poprilično vlažna jesen pokazivala se u svom punom zamahu. Retki prolaznici dugačkim hodnikom zapinju s vremena na vreme za mokre kišobrane, prislonjene uz masnom, bledo žutom bojom ofarban zid. Kuke na vešalicama za kačenje odeće, postavljene nasuprot klupa uglavnom su polomljene, a i na onim ispravnim nema odeće. Gotovo svi sede, ili stoje u kaputima, mantilima ili debelim zimskim jaknama sa šalovima. Spremačica je odjutros već nekoliko puta prolazila i brisala hodnički pod od svetlo braon vinas pločica, ali efekti brisanja, već posle nekoliko minuta, nisu bili vidljivi. Na cipelama je unošena vlažna prljavština, koja se nemilosrdno lepila na pod, pri svakom koraku prolaznika. Sivo jesenje svetlo ulazilo je kroz dva visoka prozora na oba kraja dugačkog hodnika, ali ipak nije preovladavao mrak, zahvaljujući slabim, duž hodnika raspoređenim sijalicama. Čak i tako slabo svetlo bilo je dovoljno da otkrije zamašćene trake na zidovima u visini glava, na klupama sedećih pacijenata, kao i sivo braon prljavu traku na zidu naspram klupa, koju su pacijenti u čekaonici pravili naslanjajući leđa i prljave đonove.Na klupama uglavnom stariji svet, bezizražajnih, ili zabrinutih lica sedeo je svako sa svojom mukom. Konstantan žamor od mnogih, ali tihih sporadičnih razgovora zvukom je ispunjavao prostor. Teško je razaznati bilo šta od tih razgovora, ali im je sadržina bila većinom slična. Hodnik bolnice i nije trpeo drugačije priče od dijagnoza, istorija bolesti, lekova, ili ogovaranja medicinskih sestara i lekara.
Pošalji

EVIDENTIČAR

Ratko
★★★★★
19.03.2024.
Роман започиње дешавањима у болници, али се у њу више не враћа, него води читаоца кроз различите догађаје у животу главног јунака Ивана, од најраније младости до самог краја. Сваки нежељен и ружан догађај који га у животу прате, оставља ожиљак, мање, или више дубок, а пријатни и лепи догађаји их залечују, али не исцељују. Роман има три дела и у прва два дела се упознајемо, кроз разноразне догађаје, сплетове околности и ситуације са Иваном.Упознајемо се и са личностима из његовог родослова, који су утицали на његове основне генетске карактеристике, али и са окружењем, које коначно формира његов карактер. Ситуације и догађаји описани у роману, иако потичу из различитих извора и дешавали су се различитим људима, на различитим местима представљају реалне ситуације. Догодили су се баш тако, или су можда у процесима препричавања мало измењени, али су сви увучени у живот главног јунака, јер и сами догађаји, коме год да су се десили, заслужују да буду забележени. Трећи део романа, кроз један непрекинути дијалог посматра, не само целокупан Иванов живот и животе његових ближњих, него и општу позорницу живота, али са потпуно другачије позиције посматрања. Роман обилује дигресијама које, кроз повезаност између догађаја и честе дијалоге осликавају животну причу једног, сасвим обичног, али доброг и честитог човека, коме је живот више узимао, него давао. Човек ужива кад може, а пати кад мора.