NEUSPJELI BJEGUNAC

Kako kaže priređivač knjige, Bojan Marjanović, ovo je prvi opsežan izbor iz poezije Voja Šindolića u Srbiji posle raspada Jugoslavije. Ako niste čuli za Voja Šindolića, sigurno jeste za američku beat poeziju. Dubrovčanin Šindolić drugovao je s američkim bitnicima i preveo tridesetak knjiga američke savremene književnosti. Šindolić je bančio i sa Predragom Lucićem, koji u neformalnom pogovoru-intervjuu, kakav je i životni stil pesnika o kome je reč, govori o njihovom dugogodišnjem poznanstvu:„A tih osamdesetih Beograd je bio zanimljivo mjesto za život, mjesto gdje si mogao upoznati čudesne ljude, grad koji je bio otvoren i za ono najbolje i za ono najgore u Jugoslaviji, slobodan za svaki razgovor o slobodi i istovremeno toliko sjeban da dopusti da ga Slobodan oslobodi od slobode… Vojo i ja smo uživali u beogradskim kafanama, naročito u ‘Prešernovoj kleti’, u skitnji po beogradskim ulicama, knjižarama, antikvarijatima, teatrima, kinoteci, muzejima, galerijama… Nikad se nije znalo gdje ćemo završiti. Događalo se da krenemo ujutro iz neke birtije na Kalenića pijaci, a sutradan osvanemo u ‘Zagrebu’. Jednom smo dva dana i dvije noći obilazili kafane po cijelom Beogradu, slaveći što smo na nekoj izložbi u Narodnom muzeju vidjeli sliku ‘Čežnja’ Marka Murata.“ Dakle, stvarno je ta Jugoslavija bila tamnica naroda!Lucić sumira i poetiku svoga prijatelja: „Vojo je u svojim pjesmama spojio urođenu i odnjegovanu mediteransku melankoliju, tu radosnu tugu života, s buntovnom, oslobađajućom, lutalačkom energijom beat-poezije, s bitničkim pozivom na otvorenost srca, uma i očiju, kako prema mudrim učiteljima iz zapadnih i istočnih kultura, tako i prema neznanim ljudima na koje slučajno nabasaš i u čijem sirovom životnom bluesu često ima više poezije nego u poznatim pjesničkim refrenima… Kod Voje se, čak i u dubrovačkim elegijama, čuje jasan zvuk bitničke pobune protiv konformizma i planetarnog konzumerističkog porobljavanja, kao što i u pjesmama koje tematski nisu vezane uz Dubrovnik nerijetko osjetiš da se po zapisanim daljinama prošetala neka nenapisana mačka s Mrtvoga zvona ili Gornjeg konala, kao da šeta po dubrovačkim krovovima. Jer taj njegov Dubrovnik i nije od kamena već od koraka. I ta njegova bitnička rebelija nije samo od čitanja beata, već i od onog i samim bitnicima bitnijeg čitanja svijeta u sebi i oko sebe. Zato kod Šindolića imaš i onu poetiku čiste nepoetizirane svakodnevice, poetične same po sebi, samo ako znaš uočiti, prepoznati i zapisati pravi detalj.“